Loša sezona naših dokumentaraca

Po svoj prilici, rijetko kad ste došli u iskušenje razgovarati sa sobaricom koja je došla pospremiti vašu hotelsku sobu. Te žene nastoje biti što diskretnije i kao da im je neugodno što su vas uopće zatekle.

Svakodnevica sobarica

Upravo je zato zanimljiv jednosatni dokumentarac Vanje Sviličić Juranić “Jesam li sretna”, jer pokazuje svakodnevicu te profesije. Autorica je pola godine provela uz sobarice, a one su se tako navikle na nju da su već prestale primjećivati da ih snima. “Nitko me ne može tako malo platiti, kao što ja mogu malo raditi”, ironično tvrdi jedna, no to baš nije lako izvesti kad im je nadzornica bivša kolegica, koja je napredovala u službi. Postupno se profiliraju karakteri i situacije, pa u završnici imate dojam da ste gledali reality show ili čak igrani film. Nimalo slučajno što je “Jesam li sretna?” dobio posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji.

Ipak, najbolji novi hrvatski dokumentarac bio je “Ratni reporter” Silvestra Kolbasa, u kojem poznati zagrebački direktor fotografije s korijenima iz Vinkovaca prvi put - kao narator - progovara o razdoblju što ga je proveo u zaraćenoj Slavoniji. Njegov je film poput dobre literature koja zahvaća u temu često obrađivanu načelno i prigodno te analizira razloge zbog kojih se odvojio od obitelji, što ga je to zapravo tjeralo da se izlaže pogibelji i pritom malo što propušta, od priznavanja bračnih nevjera do pokazivanja nikad emitiranih snimaka jezivo unakaženih leševa.

Film je prikazan izvan konkurencije, jer ga je proizveo Factum Nenada Puhovskog, direktora festivala.

Sudeći po onom što smo vidjeli na ZagrebDoxu , ovo baš nije bila velika sezona hrvatskog dokumentarca. Čast iznimkama - među kojima je i “Poplava” Gorana Devića, uzbudljiva kronika zajedničke borbe Ličana hrvatske i srpske nacionalnosti protiv bujice - no znatan dio ostvarenja ili bi ponudilo intrigantan koncept pa se ne bi dosljedno držalo pravila koje je samo postavilo ili se ne bi znalo usredotočiti na jedan od nabacanih motiva.

Zadnji Mikuljanov film

Poticajno je, međutim, bilo vidjeti kako se Miroslav Mikuljan u filmu “Plava plaža 2” pred smrt vratio eksperimentalnom prosedeu s kojim je prije gotovo pola stoljeća počeo režirati.

Ako suvremeno previše ne inspirira, prošlost uvijek može nešto ponuditi! Edi Galiću, predsjedniku ovogodišnjeg žirija, inače veteranu hrvatskog dokumentarca, upriličena je odlična retrospektiva, kojoj je jedini nedostatak bilo loše stanje kopija, no to je već pitanje s kojim festival nema veze. Začudno je danas pogledati dokumentarac “Predvečerje” iz 1966, koji se bavi umiranjem istarskih gradova: tada se, naime, kuća pokraj Grožnjana ili Motovuna nije mogla prodati niti za jedan jugoslavenski dinar.

Majka Božja Letnička

Pravo je otkriće, međutim, dokumentarac “Majka božja Letnička” iz 1972 godine. Galićev film promakao nam je pažnji jer je bio “samo” dokumentarna zabilješka, no prava je zagonetka kako je Zagreb film u to doba - u jeku stege nakon Karađorđeva - uspio progurati projekt o čudotvornoj Gospi iz sela Letnica na Kosovu, kamo hodočaste žene svih vjera, jer se smatra da Madona daruje plodnost nesretnicama koje nisu u stanju zanijeti. Galić i njegov snimatelj Antun Markić dokumentirali su histeriju oko Madone razigranom kamerom i stvorili ugođaj koji nije ništa manje dojmljiv od onoga u klasičnim talijanskim filmovima. Prvorazredan filmski doživljaj!