PIŠE NENAD POLIMAC

MARINKO PRGA Najopakije lice hrvatskog filma

 Darko Tomaš / CROPIX
 

Na portalu Varaždinski. hr već nekoliko dana među najvažnijima u rubrici “Otvoreno” na prvom mjestu izdvajaju članak Ministarstvo ljubavi suočilo nas je sa sumrakom pameti. S razlogom, jer će vas već uvod ponukati da ga pročitate do kraja.

“Prije nekoliko dana građanka Zorica Gregurić iz koordinacije braniteljskih udruga objavila je manifest pozivajući na očuvanje domoljubnih vrijednosti u kojem, između ostalog, piše: Zahvaljujući Bogu u Hrvatskoj postoje zakoni i institucije koje će zaštititi napadnute od moralnih nakaza i njihove izopačenosti i kako je paradoks da oni koji najviše participiraju u hrvatskoj kulturi, ne umjetnošću nego otimačinom javnog novca čak nisu Hrvati. K tome dodaje: Očekujem od pametnih osoba kako ovu konstataciju (čak nisu Hrvati) neće shvatiti nacionalnom i etničkom diskriminacijom. Sami prosudite što bi to moglo značiti.

Vraćajući se iznova na taj novinski članak, u jednom trenutku me uhvati jeza. Ima u njemu nečeg prijetećeg, upozoravajućeg, opasnog… Povod ovom manifestu je novi film Pave Marinkovića Ministarstvo ljubavi. Govoriti o povredi načela i ljudskih prava u državi koja vrši teror nad građanima ovršnim zakonom i novcem građana financira privatne koncerne suvišno je i bizarno. Najveći neprijatelji naroda i moralne nakaze društva su umjetnici i kultura, dok Bog i institucije koje štite ovaj narod po mišljenju koordinatorice Zorice savršeno funkcioniraju. U to smo se imali prilike uvjeriti na slučajevima koji predstavljaju moralne vertikale društva: Bujanec, Mamić, Horvatinčić, Tomašević, Sanader, Kordić, Todorić, Markić… i tako unedogled.

Da nije 2018., a na osnovi gore spomenutog retoričkog asortimana, čovjek bi pomislio da se radi o prijevodu nekog njemačkog propagandnog letka iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Pridodamo li ovakvim pamfletima i govor mržnje sveprisutan u javnom prostoru i uzmemo u obzir da dotična ulazi na Prisavlje prijekim putem mimoilazeći sve zakonske mehanizme i tijela HRT-a, da je Noć kazališta skinuta po kratkom postupku, s pravom se možemo zapitati tko ovdje vlada i tko je sljedeći na redu za odstrel.”

Kolumnu u Varaždinskom.hr nije napisao neki tamošnji politički komentator nego Marinko Prga, istaknuti filmski, televizijski i kazališni glumac, član Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Reagirao je na napis Zorice Gregurić objavljen na portalu Hrvatska-danas.com i jedino je šteta što nije napomenuo da je dotičnu koordinatoricu prije godinu dana prozvala Udruga Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije prigovarajući joj da iz sebe stvara heroinu i proglašava se jednom od tri najpoznatije vukovarske braniteljice, dok je u borbama za grad sudjelovalo 400 žena. Tek da se shvati kontekst iz koga je iznikao spomenuti pamflet.

Samotnjak koji grozničavo trenira

Prga povremeno napiše ponešto za Varaždinski.hr i to uvijek izazove popriličnu pažnju, međutim, njegovi glumački nastupi pravi su umjetnički događaji i po njima ga prvenstveno pamtimo. Upravo smo ga gledali u filmu “Mrtve ribe” Kristijana Milića gdje je sjajan u ulozi samotnjaka koji grozničavo trenira u napuštenoj zgradi i sudionik je najneočekivanije scene: kad s mosta ugleda kako pet mladih besposličara strujom ubijaju ribe, on im podvikne, ali samo podjari njihov bijes. U narednom trenutku on vadi pištolj iz ruksaka i sve ih pobije. Slijedi rez, to je bilo samo zamišljanje, ispraćen porugom mladeži on se vraća u vježbaonicu i udara automobilske gume.

Tko je tako koncipirao lik? Svakako redatelj koga je upoznao još na studiju za zagrebačkoj akademiji i odmah su “kliknuli”. Igrao je u njegovom srednjemetražnom filmu “Sigurna kuća” koji su HRT i Inter film poslije spojili u omnibus “24 sata” (“snimali smo punih šest dana, što je bilo jako puno za tadašnje standarde”) te u dva kasnija duga filma, “Živi i mrtvi” nagrađenom s osam Zlatnih arena u Puli (“morao sam se ošišati kao Irokez i imao nevolja kako da taj imidž pomirim s već ugovorenim kazališnim i televizijskim nastupima”) i žestoki ratni akcić “Broj 55”.

Iako je već nastupao u komedijama i dramama, zahvaljujući Milićevim filmovima nabijenim akcijom - i još ponekima - stekao je nadimak najopakijeg lica hrvatske kinematografije.

U “Mrtvim ribama” uzor za njegov lik je Travis Bickle (Robert De Niro) iz “Taksista” Martina Scorsesea. “I moj junak je poput tempirane bombe, samo čekaš kad će eksplodirati. Ono na mostu je bilo zamišljanje, ali naredni put će se tako nešto stvarno i dogoditi.” Milić je odredio koncept, no glumac je ponešto i sam dodao, poput udaranja u gume nakon neostvarene akcije. I on je kao i svi koji su sudjelovali u radu na tom filmu razočaran njegovom gledanošću, samo 85 posjetitelja nakon prvog kruga kinodistribucije.

Zabava na prvu loptu

“Problem je što su multipleksi istjerali iz svojih prostora sve što nije holivudski film ili zabava na prvu loptu. Nezavisni i niskobudžetni proizvodi nemaju u njima što tražiti.” Po njemu, “Mrtve ribe” zahtijevale su poseban koncept promocije, drugačije kinodvorane i nikako ne termin uoči Božića. Lani je prvi put glumio u jednom ZF filmu i to talijanskom. Zvao se “Anomalija”, režirao ga je Luca Franco, traje pola sata, a kako je u pitanju manjinska hrvatska koprodukcija, tražili su da jedan od tri jedina glumca bude iz naše sredine.

Marinko Prga u filmu 'Anomalija'

Prgina kolegica Sanja Drakulić ima glumačku agenciju i sugerirala mu je da se prijavi, poslao je samo fotografije, odmah je naznačio da na audicije više ne odlazi, i prihvatili su ga. Priča se odigrava u svemirskom brodu koji se vraća s Marsa uništenog kataklizmom, nije sigurno ni da li Zemlja uopće postoji, pa u svemir šalju kapsulu s bebom. Njezin identitet bit će poprilično iznenađenje za sve koji će pogledati film. Kao veliki filmofil, Prga je u “Anomaliji” prepoznao odjeke “Matrixa” i Kubrickove “Odiseje u svemiru” i zadovoljan je što se ogledao u tom žanru.

Više prilika nego u Zagrebu

Po završetku Akademije na preporuku Barbare Rocco prihvatio je angažman u HNK u Varaždinu, mislio je da je to samo privremeno, no poslije je shvatio da mu se tamo nudi više prilika nego u Zagrebu. Uostalom, za predstavu “Buba u uhu” dobio je nagradu Hrvatskog glumišta za sporednu ulogu. I u Varaždinu su bili zadovoljni prinovom: “Unio je ozračje Dalmacije u ovaj grad na sjeveru”, govorili su (Prga je rođen 1971. u Splitu i odrastao u Čiovu kraj Trogira). Osim u matičnom kazalištu, često gostuje i na zagrebačkim pozornicama.

Danas je osobito zapažen u “Krokodilima” po Vladimiru Arsenijeviću, a osobito u “Bogu masakra” Yasmine Reze. Iako je Roman Polanski snimio po tom komadu film, Prga je uvjeren da taj tekst puno bolje funkcionira na pozornici: “Anglosaksonski je nekako primirio njegovu subverzivnost, čak je i u našoj predstavi sve to puno izravnije i provokativnije.” Zanima me je li igrao u novom filmu i seriji Antuna Vrdoljaka “General”? “Ne, nisu me ni zvali, ali takva vrsta projekata me ionako ne zanima.” Ipak, glumio je u njegovoj “Dugoj mračnoj noći”? “To je bilo o Drugom svjetskom ratu. Ovo je o recentnoj povijesti i čisto sumnjam da se tu izlaže istina o tom razdoblju. Recimo, Milićev Broj 55 je čisto žanrovski film i tu su usporedbe sa zbiljom sekundarne.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 08:38