PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

‘Matanić je žene tretirao kao gumene igračke. Naše licemjerno društvo njegovo licemjerje neće tolerirati‘

 Bertrand Langlois/Afp
Snježana Banović ne vjeruje Mataniću. Ne vjerujem mu ni ja. Blago svisoka pospremila ga je tamo gdje spada

Aleksandar Stanković oprezan je kao da je došao na razgovor za posao, a ne na posao. Snježana Banović, ugledna teatrologinja, redateljica i sveučilišna profesorica, sugovornica njegova, zapravo vodi intervju sama sa sobom, a on je tu da ona ne priča uprazno i gotovo da bi mogao biti od slame i na baterije. Upravo takav, Stanković je funkcionalan. Čim se manje upliće u razgovor, to taj razgovor teče smislenije. Vrlinu tu, da ne upada sugovorniku u riječ, Stanković pokazuje jedino kad razgovara sa ženama ili s muškim simpatijama. Postaje pomirljiv, povlađuje, daje šlagvorte, čini sve da se gost osjeća kao da je emisija njegova, a ne novinareva. Pretjeruje međutim i u tom, pa gost nehotice odluta.

Snježana Banović pretjeruje kad kaže da je osamdesetih godina prošloga stoljeća feminizam u Hrvatskoj bio više dobrodošao nego danas. Nismo u regresiji, kako tvrdi, jer inače ni ona ne bi gostovala u emisiji u kakvoj gostuje. Tema uvodna i koja je razlog da je Stanković pozove: Dalibor Matanić, filmski redatelj koji je izgubio sve poslove zato što je, po vlastitom, naknadnom priznanju, neprimjereno uznemiravao žene. Međutim, tih osamdesetih osvanuo bi takav jedan Matanić tek kao primjerak malko živopisnijeg muškaraca na kulturnoj sceni, kakvi se serijski nameću ženama a bez neke zle namjere, je li? Kakva prijava, kakvi bakrači, kakvo uznemiravanje? Veća je vjerojatnost bila u to doba da redatelj izgubi na ugledu ako ne snubi glumice, budući da bi bio oglašen kao šonjo, možda i peder, nego ako ih progoni po setu i zivka poslije na piće.

Snježana Banović Mataniću ništa ne vjeruje, a ne vjerujem mu ni ja. Ona ga opisuje kao mušku Barunicu Castelli, što je analogija pomalo nespretna. Postoji, naime, mnogo bolja. Matanić jest, po vlastitu priznanju, najsličniji Molièreovu Tartuffeu iz istoimene petočinke napisane dakle u 17. stoljeću, koji se predstavlja kao pobožan asket, a u stvari je napaljeni prevarant. Tako se i Matanić predstavljao javnosti godinama kao zaštitnik žena, gotovo pobožan feminist, a sad je priznao da ih je vrebao poput lovine i tretirao kao igračke od gume.

Ruši se jedna, kako kaže Banović, velika karijera, Matanićeva, no ona vjeruje da je to samo privremeno te da će ga oni koji ga iz pozadine tiho podupiru, vratiti na scenu i u poslove. Sumnjam u takav ishod jer još nitko nikad na našoj kulturnoj sceni nije doživio tolik pad. Društvo, koje je i samo licemjerno, Mataniću njegovo licemjerje neće tolerirati. Snježana Banović sumnja u to da se Matanić, kako je sam napisao, liječi od opijata i smatra da više nikad ne bi smio doći u priliku da radi s javnim novcem. To jedino ako bude osuđen za kazneno djelo ima smisla. Takvi ljudi, koji su kazneno odgovarali, ne mogu se zaposliti u javnoj službi, pa je logično i da više nemaju pristup novcu poreznih obveznika. Bilo kako bilo, Snježana Banović jest Matanića blago svisoka pospremila kamo spada.

Nedjeljom u 2, HTV 1, nedjelja, 14. travnja u 14 sati

Ocjena: 4 zvjezdice

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:09