SNIMLJEN U GERILSKIM UVJETIMA

Matanićev ‘Ćaća’: Hrvatski horor zbiva se u zabitom selu u Lici

ZAGREB - Na početku filma “Ćaća” dvije sestre ( Iva Mihalić i Judita Franković) i dečko jedne od njih ( Igor Kovač) automobilom putuju u zabit snijegom zametene, ruralne Like. Dvije sestre putuju tamo da bi nanovo susrele oca kojeg nisu vidjele desetljećima. Trojac mladih stiže u ledom okovano selo u kojem nema žive duše.

Stereotipi žanra

Početak Matanićeva “Ćaće” kreće jasno utabanom stazom jednog od najčešćih stereotipa u tradiciji filmskog horora. Od “Teksaškog masakra motornom pilom” do “Hills Have Eyes” i “Blair Witch Projecta”, nebrojeni horori i hororski serijali počivaju na motivu lakomislenih bekpekera iz grada koji zabasaju u ruralnu, prijeteću zabit. Suvremeni horor smislio je svu silu Nevada, Teksasa i okruga Blair koji će kao mjesto mita, straha i okrutnosti biti opreka krhkom racionalizmu grada.

U hrvatskom kontekstu, doduše, takvo korištenje sela kao mjesta horora nije često (kao iznimka mi na pamet pada knjiga “Drenje” Luke Bekavca). Ali, tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, od Krleže do “Kenjca” i od “Kurlana” do “Stipe u gostima”, selo je za hrvatsku kulturu strašno atavističko mjesto od kojeg nas hvata jeza, i to zato jer znamo da otamo potječemo.

U Matanićevu “Ćaći” “okrug Blair” je Lika, a činjenica da likovi otamo potječu u ovom je slučaju - doslovna. Dvije urbane sestre u Liku putuju sa željom da istraže svoje biološko podrijetlo, a tamo nailaze na starog, prijekog oca ( Ivo Gregurević) koji ih baš i ne dočeka dobrodošlicom. Starac i troje mladih zbijeni su u tridesetak kvadrata seoske kuće, a u tom tijesnom prostoru uskoro počinju iz ormara ispadati tajne.

Dvije sestre jedna drugoj baš i nisu posve lojalne, jedna od njih s ocem ima neraščišćene račune, a iz poslovičnog ormara počinju ispadati preljubi, incesti, te - na koncu - umorstva.

Umjereno pozitivno

Matanićev “Ćaća” snimljen je s minimalnim budžetom, u praktički gerilskoj, off-produkciji, s minimalnom ekipom i minimalnim budžetom. Nastao u takvim nestandardnim uvjetima, film je u Puli međutim dočekao umjereno pozitivan prijem i dobio nagrade za režiju, kameru i najbolju žensku ulogu.

Činjenica da je Matanić postao svojevrsni “hrvatski Michael Winterbottom”, te da bez kolebanja hrli iz filma u film snimajući u izvanstandardnim uvjetima jako je pohvalna, i osobno bih volio kad bi u Hrvatskoj nastajalo više ovakvih neovisnih, fleksibilnih projekata. Međutim, postoji jedna jedina faza u filmskom poslu na kojoj se ne smije štedjeti i u kojoj se ne smije brzati - a to je scenaristička priprema. A Matanićev “Ćaća” ne doima se samo kao film snimljen jeftino i brzo, nego i kao film koji napisan brzo.

Nemotivirani obrati

Negdje do pola “Ćaća” funkcionira vrlo dobro. Film posjeduje atmosferu jeze, likovi su uvjerljivi, hororski klišeji dobro presađeni i socijalno relevantni u hrvatskom okružju. Trenutak kad se misteriozno odsutni ćaća konačno pojavi točan je i dobro osmišljen dramaturški akcent.

No, umjesto da od te točke brižljivo poveže scenarističke niti i splete ih preciznu cjelinu, Matanić je u drugoj polovici filma pustio dramaturške uzde i priču prepustio nizu nemotiviranih obrata i gomilanju “slasherskih” obračuna. Film koji na početku nudi žanrovsko obećanje u konačnici to obećanje iznevjeri i pretvara se u niz proizvoljnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:29