Da nas HRT 3 tako sustavno ne podsjeća na opus velikog francuskog redatelja Claudea Chabrola, možda se ne bi isplatilo posvetiti veći prostor glumcu Michelu Bouquetu, koji je umro u srijedu u Parizu u 97. godini. Bouquet je, međutim, bio njegov blizak suradnik, Chabrol ga je upošljavao još u svojim prezrenim komercijalnim filmovima iz sredine šezdesetih, no i u zreloj kreativnoj fazi koja je počela krajem tog desetljeća. Najprije je zablistao u "Nevjernoj ženi" (1969), igrao je supruga čija žena (Stephane Audran, tih godina Chabrolova bračna družica) ima ljubavnika (Maurice Ronet), a on to pukim slučajem otkrije. Doznaje da se njih dvoje nalaze u ljubavnikovom stanu, odlazi potajno tamo i u bijesu ubije nesretnika kamenom skulpturom koja mu je došla pod ruku. Muž nikome ne otkriva svoj zločin, ali žena naslućuje što se dogodilo i počinje cijeniti čovjeka za kojeg je dotad smatrala da je bezveznjak. Buquet je bio maestralan kao lik koji nikome ne otkriva svoje osjećaje, a osobito je bio ponosan na scenu s Ronetom, koga je smatrao ravnopravnim partnerom. Film je početkom milenija dobio i holivudsku verziju u režiji Adriana Lynnea s Diane Lane, Richardom Gereom i Olivierom Martinezom u glavnim ulogama, ne tako dobru kao original, iako je glavna glumica nominirana za Oscara.
U "Raskidu" (1970) je njegova uloga izrazito negativna, glumi svekra glavne junakinje (opet Audran) koji želi skrbništvo nad njezinim djetetom, nakon što mu se sin razbolio od demencije, međutim, u punoj formi opet je bio u Chabrolovom trileru "Prije noći" (1971), koji je po fabuli potpuna suprotnost "Nevjernoj ženi". Ovdje je muž taj koji vara ženu (naravno, Audran), ima sadomazohističku vezu s njihovom znanicom, koja jednom ode predaleko i on je u seksualnom grču zadavi. Bouquet je ovdje zapravo uzoran buržuj, koji se povremeno nije u stanju kontrolirati, ali priznaje ženi svoj zločin. Ona mu savjetuje da se ne prijavi policiji, ali on oklijeva. Scene u kojima balansira između istine i laži među najboljima su koje je odigrao u karijeri, a ta je bila impresivna. Ipak, znao je donositi čudne odluke, na primjer, odbio je "Diskretni šarm budžoazije" Luisa Buňuela zbog – po njegovom sudu – neprimjerenog honorara, no Stephane Audran nije bila tako sitničava i nije požalila: ponajprije, radila je s legendarnim Buňuelom, a film je nagrađen i Oscarom.
Iako je na filmu imao još zahvalnih angažmana (bio je narator u osebujnom dokumentarcu Alaina Resnaisa "Noć i magla" te u Chabrolovom provokativnom kompilacijskom filmu o francuskom kolaboracionizmu "Oko Vichyja"), dvaput je surađivao s Françoisom Truffautom ("Sirena s Mississippija", "Nevjesta je bila u crnini"), dobio je Europsku filmsku nagradu za ulogu u filmu belgijskog redatelja Jaka Van Dormaela "Toto junak" (glumio je naslovnog junaka u poodmakloj dobi) i dvije nagrade César za filmove Anne Fontaine "Kako sam ubio svoga oca" i Roberta Guédiguiana "Posljednji Mitterand". Dočarati francuskog predsjednika bilo je zahtjevno, no on je bio posebno ponosan na lik Javerta u filmu "Jadnici" u režiji Robera Hosseina: roman Victora Hugoa imao je više ekranizacija, no njegov uporni policijski inspektor se ne zaboravlja.
O Bouquetu znate jako malo ukoliko ne znate ništa o njegovoj kazališnoj karijeri. Upisao je pariški konzervatorij 1944., imao je tremu jer je bilo 300 kandidata, a primali su samo sedam studenata. Plašilo ga je i to što mu je među konkurentima bio i Gérard Philipe, koga je Bouquet opisao kao mladog Garyja Coopera. Naposljetku je Philipe bio šesti, a Bouquet sedmi: tko su bila prva petorica nikad nisu doznali, svakako se nisu afirmirali kao glumci. Bouquet i Philipe odmah su se nametnuli kao važna imena francuskog teatra, Bouquet je surađivao s Jeanom Anouilhom, Jeanom Vilarom i Albertom Camusom (glumio je u njegovom "Kaliguli"), jako su mu odgovarali Molièreovi komadi, ali je pariškoj publici promovirao i Eugenea Ionescua. Šezdesetih je bilo vrijeme engleskih dramatičara, a glumac je naizmjence igrao u komadima Harolda Pintera i kasnije Rolanda Harwooda. Od kraja sedamdesetih postao je profesor drame na pariškom konzervatoriju (među njegovim učenicama bile su Ane Brochet iz francuske filmske verzija "Cyrana" i Maria de Medeiros iz Tarantinovog "Paklenog šunda" i "Henry & June" Philipa Kaufmana). Bio je kazališna veličina gotovo bez premca, dobio je dvije godišnje nagrade Molière i jednu za životno djelo, dok je od državnih počasti najvažniji Veliki križ Legije časti, dodijeljen 2018. Deset godina ranije dobio je nagradu "Henry Langlois" za svoj filmski opus. Malo tko se mogao pohvaliti tolikim priznanjima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....