ISA QOSJA

NAJVAŽNIJI REDATELJ U REGIJI ZA KOJEG NIKAD NISTE ČULI 'U filmovima kritiziram srpski režim, ali i novo Kosovo'

U četiri desetljeća Qosja je režirao samo četiri filma, no svaki je antologijski.  Nekada je u svojim filmovima koristio metafore i simbole, a danas otvoreno govori o onome što ga muči

Tko je danas najvažniji filmski redatelj u regiji? Problem je što možda za njega nikada niste čuli, nijedan mu film nije igrao u našim kinima, jedino možda na nekom festivalu, namijenjenom uskom krugu filmoljubaca. Ime mu je Isa Qosja, Albanac je s Kosova, i u četiri desetljeća režirao je samo četiri filma. Djelomično su tome razlog političke okolnosti, a djelomično i njegova nevoljkost da se upusti u novi projekt nakon što je završio prethodni: osjeća se ispražnjeno i potpuno odobrava usporedbu Ingmara Bergmana da je privođenje filma kraju poput puštanja pacijenta iz bolnice. Samo što se veliki švedski umjetnik puno lakše oporavljao nego Qosja i ima neizmjerno bogatiju filmografiju.

Nakon studija režije na beogradskoj akademiji, prvi film je snimio 1985., bio je to “Proka”, metaforična drama o osobenjaku koji se ne može prilagoditi vlastitoj sredini, nagrađena iduće godine na Međunarodnim susretima filma i mladeži u Cannesu, međutim, uslijedio je kontroverzni “Čuvari magle”, po scenariju njegova brata, književnika Rexhepa Qosje, koji je izazvao pravi skandal: na pulskom festivalu na kojem je višestruko nagrađen srpski film “Kuća pored pruge”, priča o psihičkim posljedicama obitelji koja je bila izložena zlostavljanju na Kosovu, pojavila se drama - opet jako metaforična - o kosovskom intelektualcu kojega pedesetih godina šikanira policija Aleksandra Rankovića. Premda je film dobio Zlatnu arenu za glazbu, poslije je bio podvrgnut medijskom linču u srpskim medijima.

Iz duševne bolnice

Za Qosju se zatim dugo nije čulo, da bi se 2005. pojavio na Sarajevo film festivalu filmom “Kukumi”, koji je dobio specijalno priznanje žirija, obišao je nekolicinu međunarodnih festivala, a na bečkom Viennalu uvrstili su ga među 25 najboljih ostvarenja u posljednjih 25 godina. Vrlo neobično ostvarenje za podneblje u kojem je nastalo jer se satirično bavi sada slobodnim Kosovom: naslovni junak upravo je izašao iz duševne bolnice s dvojicom supatnika, njihovi su čuvari pobjegli, a on, odjeven samo u dugački kaput, koji rastvara poput ekshibicionista na političkim skupovima, u jednom trenutku čak se i poigra kosovskom zastavom. Ni traga trijumfalizmu zato što se njegova zemlja riješila srpske uprave.

Na sljedeći redateljev film morali smo čekati punih devet godina, imao je neobičan naslov “Tri prozora i vješanje” i neočekivani zaplet: u malom mjestu na Kosovu tamošnja je učiteljica odlučila priznati srpskoj humanitarki da su nju i još tri žene silovali srpski vojnici. Mještani su zgroženi, tko su ostale nesretnice, zašto se o tome ništa ne zna? Učiteljica koja je imala hrabrosti priznati što se dogodilo podvrgnuta je neviđenom maltretiranju, djeca joj prestaju dolaziti u školu, a pojavljuje se i njezin muž kojeg su dotad smatrali nestalim. Kako objašnjava redatelj, te su žene dvaput silovane, prvi put od srpskih vojnika, a drugi put od seoskog javnog mnijenja.

Film je postigao velik međunarodni uspjeh, a Qosji je bilo najneugodnije kad je dobio nagradu publike na festivalu u Solunu, budući da se u konkurenciji nalazio i dobitnik Zlatne palme “Zimski san” turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylana, po njemu najvažnijeg suvremenog svjetskog filmaša. Iznimno mu je imponiralo što je njegov direktor fotografije Gökhan Tiryaki pristao snimiti “Tri prozora i vješanje”, nije trebalo nikakvog posebnog nagovaranja, samo mu je poslao “Kukumi” na ogled i turski snimatelj pristao je na angažman.

Posjetio sam Qosju u naselju Marigona na rubu Prištine, gdje živi, to je lijepa četvrt koja na ulazu ima rampu (“Ovdje je puno krađa i svi se zbog toga osjećamo sigurnije”, objašnjava on), a većina ulica nazvana je po poznatim Amerikancima. Tu je njegov sin sagradio kuću, a otac mu je, zapravo, podstanar. Zanimali su me detalji iz njegove biografije, o kojima gotovo ništa ne možete doznati na internetu.

Qosja je upisao režiju u Beogradu, jer su mu tako sugerirali na kosovskoj televiziji, da je znao, radije bi otišao u Zagreb, gdje je također studiralo nekoliko Albanaca (danas najproduktivniji kosovski redatelj Agim Sopi, direktor prištinskog Cineplexxa Milazim Salihu i dr.), i to u puno boljim uvjetima. Na Fakultetu za dramsku umetnost najprije je bio u klasi veterana Radoša Novakovića, a kad je on otišao u mirovinu, preuzeo ih je Vladan Slijepčević (nagrađivani “Štićenik” i “Pravo stanje stvari”).

Studirao je s Albancima, Vojvođanima i Crnogorcima, osjećajući se izolirano, no živnuo je kad su za asistenta postavili Živojina Pavlovića, koji je na Fakultetu dugo bio u nemilosti kao prvak proskribiranog crnog vala. Iznimno je cijenio njegove filmove i smatrao da se od njega može puno naučiti: ponosan je što ga je Pavlović spomenuo u svojoj poznatoj knjizi “Belina sutra”, kao studenta koji mu se nije usudio ući u stan i pokazati scenarij, jer je domaćin upravo razgovarao s jednom drugom legendom crnog vala, Dušanom Makavejevom.

Dugi igrani prvijenac

Diplomirao je i vratio se u Prištinu, radio na tamošnjoj televiziji noćnu kontakt emisiju, kada su ga pozvali u Kosova film, jedino tamošnje filmsko poduzeće. Direktor Azem Shkreli okupljao je Albance koji su diplomirali u Zagrebu i Beogradu, nije se više htio oslanjati na srpske filmske djelatnike, pa je tako Qosja dobio ne samo svoj prvi dugi igrani prvijenac “Proka” nego je i postao šef produkcije. “Nije to bilo bogzna što, o svemu je, zapravo, odlučivao savjet poduzeća, koji se čuvao provokativnih tema i najviše plašio reakcija Socijalističkog saveza. Tada smo obilno pribjegavali metaforama i simbolima, jer se istinu nije smjelo govoriti.”

Do svog debitantskog ostvarenja danas više ne može jer od Kosova filma nije ostalo ništa, no sve su kopije, na sreću, pohranjene u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu. Država bi ih trebala vratiti ili barem platiti kopiranje originala, međutim, Qosja nema puno iluzija o načinu na koji se na Kosovu odnose prema kulturi, pogotovo prema filmu.

Kako je preživio skandal s “Čuvarima magle”? Nije bilo ugodno, no smatra da je bilo potrebno napraviti takav film o vremenu kada se svaki čovjek bojao za svoju egzistenciju, da neće završiti u zatvoru. Beogradski su mediji to, međutim, shvatili kao napad na Srbe općenito, što je potpuno pogrešno. Hrvatski je tisak podržao film, a osobito ga je emisija Televizije Zagreb, u kojoj je zagrebački animator Joško Marušić tumačio srpskim kolegama kako je to izuzetno djelo i izazivao ih da i oni naprave nešto slično. Na španjolskoj su pak televiziji emitirali insert iz “Čuvara magle”, i to scenu u kojoj zapaljeni konj juri kroz klasje, govoreći da je to simbol skorih nedaća na Balkanu. Kako je snimio tu scenu koja se i danas doima izuzetno? “Obložili smo konja azbestom i jajima, ali je bio problem kako da ga natjeramo da potrči prema kameri. Tamo smo doveli kobilu i dobili smo kadar kakav smo željeli.”

Qosja je ponovno izazvao srpski režim spustivši se u veljači 1989. u jamu u Trepči u kojoj su štrajkali rudari albanske nacionalnosti. “Nije to bila nikakva provokacija, slikao sam ljude koji su preživljavali pakao i htio sam im dati tračak nade.” S njim je bila i zagrebačka novinarka Gordana Suša, no čim je izišao iz jame, jedino je njega uhapsila milicija. Paradoksalno, srpski agent koji ga je ispitivao bio je puno susretljiviji od albanskog.

Kosova film je te 1989. dospio pod prinudnu upravu, Azema Skhrelija zamijenio je direktor TV Prištine, što Qosja nije htio prihvatiti i dobio otkaz. Devedesetih se nekako snalazio snimajući TV filmove i prodajući ih u bescjenje u inozemstvu, ali nisu s kamerama smjeli na ulicu, bilo im je dozvoljeno zadržavati se samo u interijerima. Kad je NATO počeo bombardirati Srbiju, znanci su mu dojavili da se skloni s obitelji jer će ih sve uhapsiti. Stalno je mijenjao adrese i poput mnogih Albanaca s Kosova prebjegao u Makedoniju. Ostao je tamo nekoliko mjeseci, a kad se vratio, našao je opustošen stan. Susjedi su mu prepričali nadrealnu scenu, kako je policija izbacivala sve njegove stvari kroz prozor s petog kata, u kamion koji se nalazio na ulici. Da je takvo nešto snimio, nitko mu ne bi povjerovao.

Novo Kosovo nije mu se svidjelo, imao je dojam da svatko sve prisvaja, pa i patriotizam i slobodu. Dogodilo se ono čega se i plašio, ljudi su postali okrutni jedni prema drugima. Kod Đakovice su napravili most i prijelaz naplaćivali jedan euro. To mu je bila inspiracija za “Kukumi”, kao i jedan čovjek - zvao se Seid - koji je svirao flautu na praznom trgu u Prištini. Nimalo slučajno, dvoje njegovih protagonista na kraju se vraća u duševnu bolnicu jer tamo imaju više slobode nego među “normalnim” ljudima.

Pripremali su se u pravoj duševnoj bolnici, proučavajući tamošnje pacijente: zahvaljujući štekama cigareta, dobili su što su htjeli jer su pušili doslovno svi. “Kukumi” je njegov prvi film koji nije morao pribjegavati metaforama, ima i njih, ali je naracija izravna. Prije je šifrirao što je htio poručiti, no sada je postao izravan. Mnogima se to nije svidjelo, ali nisu mu ništa mogli, ionako je bio redovni profesor na Fakultetu za dramsku umjetnost u Prištini, a brat Rexhep postao je akademik. Znali su da od njega nešto drugo nisu ni mogli očekivati.

Željezna knjiga snimanja

Snima malo jer se od kosovskog filmskog fonda dobije tek nešto više od 100 tisuća eura po projektu. Iako je za “Tri prozora i vješanje” imao nekoliko koproducenata, film nikad ne bi bio završen da se nije prijavio za potporu za postprodukciju na natječaj CineLink Sarajevo film festivala: dobio je 80 tisuća eura, što je bilo dovoljno da zgotovi posao.

Kakav mu je stil rada? Inzistira na željeznoj knjizi snimanja i čvrstim rokovima. Nema tu vremena za improvizacije, a budući da uglavnom radi s kosovskim kazališnim glumcima, pazi na njihove pokrete i mimiku te nastoji da izbjegavaju deklamiranje: njima je, naime, često važnije pravilno izgovaranje rečenice od izražavanja emocija. Čim ih uspije natjerati da pronađu karakter koji igraju, zna da je na dobrom putu.

Tri ključna elementa su mu scenarij, fotografija i montaža, no spreman je poslušati i drugoga ako je u pravu. Budući da se Gökhan Tiryaki nije odmah pojavio tijekom postprodukcije u Münchenu, Qosja se poigravao bojama, no snimatelj nije odobrio nijedan od njegovih eksperimenata. Redatelj se pokorio, ali kada je Tiryani na jedan dan doveo Ceylanova montažera, ništa od onoga što je taj predložio nije prihvaćeno.

Hrvatska kinematografija? Ne poznaje je dovoljno dobro, ali je na festivalu u Solunu upoznao Ognjena Sviličića i njegov film “Takva su pravila”; jako mu se svidio. To je urbana drama kakvu bi i sam jednom htio napraviti. U kolovozu će vjerojatno početi snimati novi film, opet s Gökhanom Tiryakijem kao direktorom fotografije, nemaju zaokružen budžet, ali će raditi dok imaju novca, a poslije tražiti dodatna sredstva. To je način produkcije kakav je na Kosovu jedino moguć, bez obzira na to je li u pitanju početnik ili najbolji redatelj u regiji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:02