NEPOZNATA TV SERIJA LEGENDARNOG DUDEKA Snimljena je u proljeće 1990., trebala je biti hit koji će povezati već raspadajuću Jugoslaviju

Portir u hotelu vrlo ljubazno priopći svom gostu iz Srbije: “A ovo su vam bonovi za hranu”. Ovaj je, međutim, zgrožen: “Bonovi za hranu? Znači Hrvatska je načisto propala?!”. Reklo bi se da je to skeč sa srpske televizije u kojem se ismijava situacija u našoj zemlji, no nema veze. To je dijalog iz serije “Neuništivi” koju je proizvela novoimenovana Hrvatska radiotelevizija. Na nju nas je upozorilo prelistavanje filmografije ovog tjedna preminulog Martina Sagnera, koji je bio jedna od zvijezda te serije, snimljene u proljeće 1990. i emitirane od 15. rujna do 3. studenog te iste godine, subotom u sklopu Programa Plus, obično iza 22 sata. Serija je bila dosta popularna, u medijima nije izazvala posebnih političkih reakcija, ali već samo činjenica da smo je vidjeli samo tada i nikad više, svjedoči da se cenzorski instinkt pobudio tek naknadno. Danas je možete pogledati na YouTubeu (i to ne cijelu) i na nekim drugim, ne baš legalnim web portalima, no bolje išta nego ništa.

ARHIVA HRT

U seriji Draš Katalenić Dudek (Sagner) iz Gruntovca i Roko Prč (Dvornik) iz Splita stižu na oporavak u toplice

“Neuništive” je proizvela Zabavna redakcija HRT-a i trebao je to biti hit koji će povezati već raspadajuću Jugoslaviju. Koncept je bio angažirati glumce iz dotad najpopularnijih serija iz Hrvatske i Srbije. Tako su se tu našli Martin Sagner, Smiljka Bencet, Eugen Franjković, Zvonimir Ferenčić i Nikola Novosel iz “Gruntovčana”, Boris Dvornik i Zdravka Krstulović iz “Našeg malog mista”, Velimir Bata Živojinović iz “Građana sela Luga” i Jovan Janićijević Janaćko iz “Muzikanata” (glumio je on i u “Građanima sela Luga”, no tamo je bilo napretek poznatih imena, od Ljubiše Samardžića i mladog Mikija Manojlovića do našeg Ivice Vidovića i folk legende Silvane Armenulić). Budući da se radnja odigravala u Krapinskim Toplicama, a neki glumci nisu bili dostupni, trebalo je još puno pojačanja pa su dodatno angažirani Ružica Sokić (supruga Bulidže, tj. junaka “Građana sela Luga), Nada Blam (Romkinja Rajka, bivša supruga Burduša, koja se ne pojavljuje u “Muzikantima”), Relja Bašić kao direktor lječilišta u Krapinskim Toplicama, Zvonko Strmac je glavni liječnik u Toplicama, Kostadinka Velkovska je pacijentica iz Austrije kojoj udvara Dvornik, Vida Jerman je Slovenka koja se odmah dopadne Živojinoviću (simpatije su obostrane), Semka Sokolović-Bertok je Bosanka koja se udala za gostioničara iz Gruntovca Franjkovića i priskrbila mu kuću i solidnu ušteđevinu, dok je Antun Nalis pacijent koji naivcima prodaje “mušku vodu”. Uzgred, u epizodama se pojavljuju mlade Mia Begović i Ksenija Marinković.

ARHIVA HRT

Vrhunski scenaristi

Kako su se oni svi našli u Krapinskim Toplicama? Draš Katalenić Dudek (Sagner) i Roko Prč (Dvornik) dobili su uputnicu za terapiju zbog raznoraznih reumatizama, Bulidža (Živojinović) je izvukao na lutriji liječenje u toplicama (iako mu zapravo nije ništa), a Burduš (Janićijević Janaćko), odjeven u zagorsku nošnju, nastupa u gostioni gazde Martina (Franjković), prigodno nazvanoj “Kod Krapinskog čovjeka”. Redatelj, scenarist i scenograf serije u osam polusatnih epizoda je produktivni Vladimir Tadej (“Družba Pere Kvržice”, “Hajdučka vremena”, “Pakleni otok”, “Tajna starog tavana”), a na scenariju su surađivali Pajo Kanižaj, Miljenko Smoje, tvorac “Našeg malog mista”, Mladen Kerstner, tvorac “Gruntovčana”, i Živorad Žika Lazić, tvorac “Građana sela Luga” i “Muzikanata”. U tadašnjim novinama spominje se da je na seriji radio i Hrvoje Hitrec, no ako i jest, nije se potpisao, jer je u vrijeme emitiranja ipak bio prvi direktor Hrvatske radiotelevizije (on joj je promijenio ime iz Televizije Zagreb, nije to bio Antun Vrdoljak, njezin drugi direktor, iako taj često voli svojatati Hitrecov potez). Serija se inače prvo trebala zvati “Hokejaši”, aluzija na činjenicu da svim protagonistima treba štap za hodanje, ali je kasnije promijenjena u “Neuništivi”, tek da se zna da su u pitanju svojevrsni super junaci.

Prva epizoda odigrava se u Splitu, a tu doznajemo i za vrijeme zbivanja – proljeće 1990. Prvi višestranački izbori su pred nama, a njihov ishod sluti Roko Prč, direktor hotela “Lavica”, jer se sve češće ograđuje od komunista. “Vrime je da nam se ti komunisti skinu s vrata”, kaže on, iako je još uvijek član Saveza komunista (kako bi inače bio direktor hotela?). Stoga i naređuje supruzi Anđi da pobaca stare “libre” iz kuće i donese nove - Radića, Starčevića, bana Jelačića i Matije Gupca (?!). Svjestan da je čitanje za njega preveliki napor, zamoli nju da naruči od njihovog profesora povijesti kratak sinopsis o povijesti Hrvata. Kad spomene Josipa Broza Tita u negativnom kontekstu, Anđa pobjesni, izvadi pištolj iz ladice i traži od njega da povuče to što je rekao. Roko to i napravi, Tito je bio “šminker” i “švaler”, ali je bio čovjek “na svom mjestu”. Osim toga, omakne mu se, “partije se odričem, ali svoje revolucionarne prošlosti ne.”

U drugoj epizodi radnja se seli u selo Lug u Boračku ulicu (natpis je, naravno, na ćirilici), gdje Bulidža slavi svoj zgoditak na lutriji. Njegova supruga (Sokić) je zabrinuta, čula je da u Splitu bacaju automobile s beogradskom registracijom u more, no muž je upozorava da ne ide u Dalmaciju nego u Krapinske Toplice, što je gore na sjeveru, na granici s Austrijom. Ipak, ona traži od njega da uzme rent-a-car s ljubljanskom registracijom, jer ga zbog nje nitko neće šikanirati. Unatoč tome je zdvojna: “Ode naš Bulidža u tuđinski svet”.

ARHIVA HRT

Dudek je također zabrinut, svaki put kad napusti Gruntovec to je kao da ide u zatvor, no ovaj put ga čak i Regica tjera da posluša doktore: vratit će se ozdravljen i pomagat će u kući više nego ikad ranije. U Krapinskim Toplicama dolazi do sitne neugodnosti, u hotel se iznenada prijavila sva sila austrijskih turista, pa direktor moli Roka, koji je dobio krasan apartman, da na dva-tri dana primi dva “Jugoslavena” u svoju sobu, a to su Bulidža i Dudek. Roko to čini nevoljko, on je sad “friško probuđeni” Hrvat i ne dopada mu se nitko tko dolazi iz Srbije. Nije mu ni Dudek po volji, njegova je reakcija: “Bulidža i Dudek, to je kao da sam došao u Tursku, ne u Hrvatsku”. Zanimljivo, Bulidža i Dudek odmah se sprijatelje, jedan je ekstrovertan, drugi introvertan, i po karakterima si savršeno odgovaraju. Osobito ujutro dok režu kobasice i piju rakiju. Ne razumiju se baš najbolje, kad Dudek kaže da je “betežan” ili da ide u “birtiju”, Bulidža nema pojma o čemu on to govori.

Politika ljubovanje

Bulidža je glavni predmet humornih dosjetki, no on se ne da pokolebati. Kad na vratima vidi predizborne plakate na kojima piše “Zna se – HDZ”, odmah pita: “Burazeru, šta je ovo, jesam li ja to ovde bezbedan”. A još kad ga na recepciji zamole da se upiše, njegov je komentar: “Znači, počelo je upisivanje”. Glavna borba odigrava se između Roka i Bulidže (Dvornik i Živojinović tada se još nisu odricali jedan drugoga preko medija, i dalje su bili odlični prijatelji i s puno humora izgovarali svoje replike). “Ko je taj ban Jelačić kome sad hoće da vrate spomenik na Trg Republike”, pita Bulidža, a Roko mu jetko odgovara: “A mi smo morali znati napamet sve vaše kraljeve i careve, pa bi red bio da i vi nešto više naučite od hrvatske povijesti”. U hotelskoj sobi vlada pravi rat, Bulidža se buni da će mu uskoro trebati pasoš da bi došao do kupaone, jer je Roko uveo strogi kućni red, pa iz osvete naziva svoga privremenog domaćina “separatistom”, pa čak i “tuđmaninom”. Ovo potonje zato što je Roko smislio stih: “Oj Tuđmane, brate mili, stat ćeš na kraj srpskoj sili”. Kasnije je još otrovniji pa pita liječnika Strmca: “A gdje je ovaj dežurni ustaša?” na što mu Strmac duhovito odgovara: “Ne kaže se dežurni nego službujući.” Očito je jedini od prisutnih znao kako se što nazivalo u NDH.

ARHIVA HRT

Glavna borba odigrava se između Roka i Bulidže (Dvornik i Živojinović) koji u seriji s puno humora izgovaraju svoje replike. Serija je provokativna zafrkancija o međunacionalnim odnosima

Nije ostalo sve na političkim prepucavanjima, Roko se zagrijao za Austrijanku (Velkovska), Bulidža za Slovenku (Jerman), no potonja je bespoštedna: nema ništa protiv toga da joj Hrvat udvara i dovede je do kreveta, ali bi u krevetu htjela Srbina (svakako zato što je Roko zakazao u svojoj prvoj ljubavnoj pustolovini). Sedma epizoda je posebno uzbudljiva, jer se u Krapinskim Toplicama održava priredba koju prenosi televizija, a voditelji su Oliver Mlakar i Helga Vlahović (ona je još jednom demonstrirala svoje znanje njemačkog jezika). Krunoslav Slabinac otpjevao je čak dvije pjesme, no veći je problem što su supruge Roka i Bulidže vidjele kako se njih dvojica udvaraju nepoznatim ženama i odmah pohitale da provjere što se to događa u tom lječilištu. Kad se uzbuna slegne, dobrim dijelom zahvaljujući i osoblju Krapinskih Toplica, doznajemo i rezultate izbora, pobijedio je HDZ, nakratko se čuje i Tuđmanov glas, čime su zadovoljni i Roko i direktor lječilišta Relja Bašić, jer su na vrijeme promijenili strane. Ne u tolikoj mjeri da bi se naučili govoriti kako spada: “Drugovi, pardon, gospodo” ne izaziva salve smijeha nego neugodu.

Serija završava u Martinovoj gostionici gdje vlasnik slavi svoje ponovno rođenje, naime, shvatio je da nema smisla juriti za drugim ženama (uzaludno je pokušavao zavesti Romkinju Rajku), kad mu je njegova Šemsa (Sokolović Bertok) jedini oslonac. Na vrhuncu večeri Martinovi vjerni gosti Roko, Bulidža i Dudek odluče se odužiti prisutnima jednom pjesmom po svom izboru, pa odlaze do Burduša i njegovog sastava dogovoriti se. Kako to potraje, mudri liječnik Krapinskih Toplica komentira: “Koliko ja poznam naše narode i narodnosti, ne bu se oni ništ’ dogovorili”. To se i dogodi, pa Burduš preuzima inicijativu i otpjeva “Jedan dan života”, i to onu verziju koju su popularizirali Miroslav Ilić i Lepa Brena, a riječi - “Jedan dan života da ostane meni, i njega bi dušo poklonio tebi. A kad srce stane, na njemu nek piše, žalim što se nismo voleli još više” – zazvuče proročanski.

“Neuništivi” su uistinu jedinstvena serija u analima Hrvatske radiotelevizija, provokativna zafrkancija o međunacionalnim odnosima koja i danas – kako bi rekao njezin urednik Saša Zalepugin – djeluje “sklisko”. Šteta je što je snimljena na magnetoskopskoj vrpci, koja u međuvremenu nije restaurirana, pa kad bi je netko i poželio emitirati, slika bi bila na rubu zadovoljavajuće.