DIANA BUDISAVLJEVIĆ

Nikad ispričana priča o ženi koju nazivaju hrvatskim Schindlerom

Igrani film ‘Dianina lista’ Dane Budisavljević jedan je od projekata kojima je HAVC dodijelio novac, a govori o nedovoljno poznatoj no iznimnoj osobi i prezimenjakinji redateljice

Među filmskim projektima koji će uskoro krenuti u realizaciju je i “Dianina lista”, debitantski dugometražni igrani film redateljice Dane Budisavljević, autorice nagrađivanih dokumentaraca “Sve 5” te “Nije ti život pjesma Havaja”.

Na ovogodišnjem natječaju potporu su dobile tri debitatantice, a HAVC-ov umjetnički savjetnik Dalibor Matanić, filmski redatelj fasciniran “ženskim” temama, u svom obrazloženju je za “Dianinu listu” istaknuo kako je taj projekt unikatan u selekciji jer dotiče tzv. visoke teme - logore NDH kao najmračnijeg razdoblja iz hrvatske povijesti, ali i građanske hrabrosti redateljičine prezimenjakinje koja je u tom razdoblju poduzela nesvakidašnji čin.

I u najgorim vremenima svugdje se nađe čovjek koji se spreman izložiti da pomogne onima kojima je pomoć u tom trenutku ponajviše potrebna. U ustaškoj paradržavi ta je pomoć bila najpotrebitija nesretnoj djeci i njihovim majkama pravoslavne vjere koji su umirali od gladi i bolesti zatočeni u najmizernijim uvjetima po raznoraznim logorima te nakazne tvorevine. Tako je barem smatrala jedna Austrijanka rođena 1891. u Innsbrucku, Diana Obexer, koja je od svoje 26. godine živjela u Zagrebu kao Diana Budisavljević, gdje je 1919. došla za suprugom Julijom Budisavljevićem koji je utemeljio kirurgiju na zagrebačkom Medicinskom fakultetu.

Pripadnica visoke klase

Od švelje Slovenke i krojačice Židovke doznala je o načinima na koje skrbe za svoje progonjene sunarodnjake, koji su ili u izbjeglištvu ili u logorima smrti, ali za Srbe po tim logorima nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Dana Budisavljević zbrinjavala je djecu iz logora, koja su tamo bila dovedena u akcijama protjerivanja i iseljavanja čitavih sela na Kordunu, kao i djecu čiji su roditelji bili na prisilnom radu u Njemačkoj, a spašavala je i tzv. kozaračku djecu koja su ostala bez roditelja u njemačko-ustaškoj ofenzivi na Kozaru 1942. godine. Među tom djecom bila je i slavna glumica Božidarka Frajt.

Ustaški zapovjednici konc-logora posebno su joj zagorčavali život. Zloglasni komandant logora Stara Gradiška Vjekoslav Maks Luburić (koji je u ustaškom režimu bio zadužen za organizaciju logora pa je poznat i kao osnivač logora Jasenovac), prijetio joj je da će nju i njenu pratnju zatvoriti u svoj logor gdje ih nitko neće pronaći i da im nitko neće moći pomoći, jer u logoru jedino on ima vlast.

Nije posustajala, ni kad je hodala logorima i pozivala majke koje je čekala gotovo izvjesna smrt da joj predaju svoju izgladnjelu djecu, a ni dok je morala slušati suludog Luburića kako se na večeri pred ministrima hvali prvorazrednom školom - učio je u nacističkom logoru Oranienburgu pored Berlina. A tri mjeseca prije toga, prilikom svog posjeta Innsbrucku upravo je o tom logoru, kako je zabilježila u dnevniku, čula užasne pojedinosti.

Prijem kod Stepinca

Jednog su poslijepodneva, dok je s nekoliko suradnika i kćerkama Jelkom i Ilse u svojoj trpezariji slagala pakete soli, češnjaka i limuna za logorašice, upali ustaški agenti te pretražili stan i ordinaciju njenog supruga. Netko je prijavio da je poslala kamion pun robe partizanima. Već su joj zapečatili stan i svima rekli da će biti zatvoreni, kad je spašena intervencijom dr. Save Besarovića, državnog dužnosnika u NDH koji je početkom 1942. pozvan kao predstavnik Srba u Hrvatski državni sabor.

Njena je akcija u početku bila tajna, ali se gradom ubrzo pročulo da prikuplja pomoć za progonjene pravoslavce. Neprestano su joj dolazile nepoznate gospođe, neprekidno su stizali novi omoti. Kako je imala vrlo malo znanaca, Diana Budisavljević savjetovala je suradnicima da primijene sistem “snježnih gruda”. Svatko neka obavijesti svoje poznanike u koje mogu imati povjerenje, a oni neka obavijeste svoje znance i tako dalje. Na taj su način za nekoliko dana pokrenuli velik broj ljudi koji su pribavili pomoć. Uz pomoć kćeri i njihovih prijateljica u stanu su od vunenih i baršunastih zastora šivali dječje kapute i pokrivače, a u njenoj garaži su razvrstavali i pakirali.

Pristizao je i novac, a veći darovatelji su u pravilu zahtijevali da ne bilježi njihova imena. No, većina hrane i predmeta koje su slali u logore nisu dospijevali do izmučenih logorašica. Primjerice, pošiljka bala sijena za spavanje, toplih pokrivača, zimskih kaputa i rublja, što su poslali u Lobor-grad, tamošnji komandant logora Karl Heger, inače urar iz Zagreba, naredio je da se pretovari na njegov kamion. Nastavila je s neumornim prikupljanjem, pronalazila nove načine da osigura pomoć najnapaćenijima.

A u pomoć su joj uskočili mnogi, poput profesora Kamila Breslera iz tadašnjeg Ministarstva socijalne skrbi ili pak sestre Crvenog križa Dragice Habazin.

Iako ju je kardinal Stepinac isprva hladno primio i pravdao se da joj ne može pomoći jer nema nikakav utjecaj na vlast, nije se predavala. Rekla mu je da se njemački biskupi jako zauzimaju za svoje vjernike i suprotstavljaju Hitleru. Mnogi od ovdje progonjenih su prešli na katoličku vjeru i nadbiskupova je dužnost zauzeti se za njih, govorila je. Nepokolebljivim stavom uspjela je pridobiti mnoge ljude, ili barem njihove usmene dozvole za nastavak rada. Uspjela je organizirati smještaj djece u bolnice, Zavod za gluhonijemu djecu, u Jeronimsku dvoranu, na Josipovac (današnja Nazorova), u Jastrebarsko, Sisak... Također, potaknula je akciju kojom je Caritas Zagrebačke biskupije omogućio smještaj više tisuća djece u pretežno seoske obitelji.

Uspjela je pridobiti i saveznike među osobama koje su radile u nekim od nadležnih institucija, pa je nakon mnogih napora uspjela ishoditi puštanje djece iz logora. Dakako, pored saveznika, susretala je i mnoge ljude na visokim pozicijama koji su joj davali lažna obećanja ili nisu uopće vidjeli ništa lošeg u tome da srpska djeca pomru od gladi ili epidemija raznih bolesti. Čak dapače. Bunari su trovani, djeci su vlasti dopremale odjeću umrlih od tifusa i sličnih bolesti, a u Jasenovcu su prevrtali čamce i tako ih davili.

Bilježi njihova imena.

Povratak u Innsbruck

Tijekom svoje operacije od 23. listopada 1941. do 7. veljače 1947., koja se službeno zvala “Akcija Diana Budisavljević”, uporno je vodila preciznu evidenciju i kartoteku s imenima i fotografijama djece koju je spasila, kako bi se, nadala se, jednog dana mogla ponovno pridružiti svojim obiteljima. Moja djeca, tako ih je zvala.

Nakon oslobođenja dolaze joj dva čovjeka iz Ozne i zahtijevaju albume s fotografijama djece. Morala ih je predati, kao uskoro i ostatak svoje evidencije. O brizi nove vlasti u svom dnevniku je zapisala: “Tamo na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju. Već smo na sastanku 26. srpnja (1945) ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju”. Vratila se 1972. u rodni Innsbruck, gdje je umrla 20. kolovoza 1978.

Od gospođe iz visokog društva do aktivistice

Fascinantna je njena transformacija iz dobrostojeće gospođe u zrelim godinama (imala je tada i unuke), koja dane provodi u ugodnom društvenom životu više klase, u iscrpljenu aktivisticu koja noći provodi na podu putujućeg vagona s više od šezdesetero izgladnjele umiruće male djece koja su se valjala u izmetu pomiješanom s dječjim glistama koje, posvjedočila je na vlastite oči, u gomilama izlaze iz djece koja su nadomak smrti.

Zapisi iz njezinog dnevnika svjedoče o toj nesvakidašnjoj transformaciji, iz osobe koja nikad nije djelovala ni u kakvim udrugama i nije željela imati posla ni sa kakvom organizacijom, u osobu koja je golemim samoprijegornim trudom i bezgraničnom upornošću spasila živote 12.000 djece. Svaka čast Oskaru Schindleru, ali ovako nešto ni Spielberg nije imao za građu. Balkanska kopija nacističke mašine za istrebljivanje ideološki nepoćudnih pripadnika drugih rasa i vjera bila je u svojoj izvedbi još zvjerskija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 12:43