HUMAN RIGHTS FESTIVAL

Off-Hollywood u najboljem izdanju

Kelly Reichardt
“Neke žene” - novi film Kelly Reichardt - na programu je HRFF-a na dan zatvaranja, a riječ je o možda i najboljem filmu festivala

Festivali filmova o ljudskim pravima obično nisu festivali poticajni za filmofile. Standardni sadržaj većine “human rights” festivala obično su angažirane drame i dokumentarci koji agitpropovski izravno ili novinarski angažirano tematiziraju teme vezane uz politiku i ljudska prava. Takvi su filmovi najčešće filmski jednostavni i priprosti.

Od svojih početaka 2004., zagrebačka inačica Human Rights festivala izmicala je tom klišeju. Zagrebački Human Rights već je više od desetljeća festival koji ne donosi samo politički angažirane filmove nego je možda i najfilmofilskija festivalska smotra u Zagrebu. HRFF je festival koji donosi žestoke “arthouse” naslove, vrstu filmova koja je ostatku festivala u Hrvatskoj obično preradikalna. S takvom koncepcijom, HRFF je tijekom ovih dvanaest godina bio odskočna daska preko koje se domaća publika upoznala s nizom istaknutih i nekonvencionalnih režisera suvremenog filma, uključujući i najbolje američke neholivudske režisere.

Posebno priznanje

Tako je i ove godine. U programu ovogodišnjeg, 13. HRFF-a koji počinje u Zagrebu u ponedjeljak, novim će se filmovima predstaviti dvoje redatelja iz kruga najcjenjenijih autora današnjeg off-Hollywooda. Zagrebačka i riječka publika moći će vidjeti “Ljeto u Brooklynu/Little Men”, novi film pobjednika Sundancea iz 2005. i jednog od najznačajnijih suvremenih gej autora, Ire Sachsa. Također, publika HRFF-a moći će vidjeti “Neke žene/Certain Women”, mozaičku dramu redateljice Kelly Reichardt, autorice koja je uz Debru Granik i Kathryn Bigelow vjerojatno najvažnija američka redateljica danas. Oboje autora dosad su u Hrvatskoj bili prikazivani sporadično te su imali po jedan film u distribuciji. Sada se, međutim, pojavljuju s novim i zaista izvrsnim naslovima.

Kelly Reichardt (Miami, 1964.) pojavila se u svijetu američkog neovisnog filma početkom 90-ih dramom “Staklena rijeka/River of Glass” ambijentiranoj u njezinoj rodnoj Floridi. Film koji se bavi parom protuha koji bježe jer misle da su počinili ubojstvo sama je Reichardt opisala kao “ljubavni film bez ljubavi, film ceste bez ceste i krimić bez krimena”. Godine 1994. debitantski film Kelly Reichardt nominiran je za Independent Spirit Award i dobio je posebno priznanje žirija na Sundanceu. Nakon tako dojmljivog debija, Reichardt snima još dva filma koji će joj nabildati reputaciju. Prvi od njih je “Old Joy” (2006.), film u kojem glavnu ulogu glumi muzičar Will Oldham/Bonnie Prince Billy, a za koji su muziku pisali Yo La Tengo. Odmah potom, Reichardt snima “Wendy i Lucy” (2008.), njezin prvi film koji je u Hrvatskoj imao - doduše, jako limitiranu - distribuciju.

“Wendy i Lucy” priča je o djevojci lutalici koja sa starim automobilom i psom putuje sjevernim Midwestom. Jednog dana naslovna junakinja Wendy zabasa u dosadni i ni po čemu važan provincijski gradić. Tu joj se pokvari auto. Wendy nema novca za popravak. Jedini način da nastavi lutanje jest da se ukrca u vlak, ali u vlak ne može sa psom koji joj je jedini bližnji. Pitanje što učiniti s kujom Lucy postaje dramsko središte filma. Nastao prema kratkoj priči portlandskog pisca Johnatana Raymonda, “Wendy i Lucy” je film koji neizbježno priziva motivske usporedbe s De Sicinim “Umbertom D”. U tom filmu pojavljuju se, ujedno, i motivi jako tipični za Reichardt: tinejdžerski i mladi likovi, život u oskudici, nemogućnost bijega, nemogućnost vezivanja, strah od samoće, atmosfera ekonomskog i emocionalnog prekarijata. U tom smislu, Reichardt je pravi glas “generacije Y”.

Nakon tri uspjeha zaredom, Reichardt se prvi put domogla većeg budžeta i 2010. snimila film koji se najlakše može opisati kao feministički vestern. “Mekk’s Cutoff” (Meekova prečica) priča je o grupi doseljenika koji s karavanom putuju na Zapad. Predvodi ih Meek (Bruce Greenwood), plaćeni vodič koji se zagubi i odvede ih u nepoznatu divljinu. Zalutali kolonisti nađu se u nevolji, a ta nevolja počne iz temelja pretresati žensko-muške odnose i patrijarhalni autoritet.

Sanjivi aktivist

Pitanja patrijarharnog kulta akcije i “muškog” djelovanja Reichardt preispituje i u njezinu sljedećem filmu “Night Moves/Noćna gibanja”. Njegovi su junaci mladi i sanjivi ekološki aktivisti Josh (Jesse Eisenberg) i Dena /(Dakota Fanning). Josh i Dena dio su skupine ekoterorista koji uime zaštite prirode kane eksplozivom srušiti ekološki neprihvatljivu branu. Dan nakon eksplozije saznaju da je teroristički čin imao i neželjenu žrtvu: kampera kojega je vodeni val ugušio u šatoru. Dvoje junaka nose se s novootkrivenom krivnjom, a veza među njima počinje pucati. I u “Meekovoj prečici” i u “Noćnim gibanjima” Reichardt sa skepsom demontira kult američkog, odrješitog “čovjeka od akcije”, ali i prikazuje kako kapriciozni slučaj i slijepa koincidencija igraju ključnu ulogu u životima junaka.

Kelly Reichardt redateljica je malih američkih gradića, pustopoljina, farmi, pilana, konjušnica. Za razliku od nje, njezin vršnjak Ira Sachs (Memphis, 1965.) izrazito je režiser gradova. U američki “indie” film Sachs je ušao 1997. autobiografskim filmom o homoseksualnom samootkrivanju “Delta”, ambijentiranom u redateljev rodni Memphis. Sachs će na svoj drugi film - “Forty Shades of Blue/Četrdeset nijansi plave” - čekati relativno dugo, no kad ga snimi, postiže velik uspjeh. Riječ je o slobodnoj varijaciji na temu “Charulate” Satyajita Raya, filmu o ljubavnom trokutu koji uključuje oca i sina. Film će 2005. osvojiti glavnu nagradu žirija na Sundanceu, no imat će nesreću što se britanska autorica meke erotike E. L. James (pre)slobodno poslužila njegovim naslovom i popalila ga za svoj bestseler “Pedeset nijansi sive”.

Zrele gej osobe

Sachs je tim filmom ušao u top-ligu “independent” produkcije te iskoristio taj zamah da snimi dva izrazito njujorška i izrazito gej filma koji na neki način čine mini ciklus. Prvi od njih je “Keep The Lights On/Ostavi svjetlo upaljeno” (2012.), film koji kronikalno prati amplitude u vezi dvojice gej ljubavnika - danskog režisera te odvjetnika koji se bori s ovisnošću. Već 2014. Sachs snima još jedan film koji tematizira iskustvo urbane gej populacije. Humorna drama “Love Is Strange/Ljubav je čudna” bavi se dvojicom zrelih homoseksualaca (Alfred Molina, John Lithgow) koji imaju desetljetnu, postojanu i sretnu vezu. Kad se u državi New York legaliziraju gej brakovi, junaci filma pohitaju tu vezu formalizirati. Ali, George (Molina) je zborovođa u katoličkoj školi, pa biskup naredi ravnatelju da mu da otkaz, što ovaj nevoljko učini. Bez glazbenikove plaće par ne može sebi više priuštiti stan, pa se nakon 40 godina veze moraju privremeno razići te naseliti svaki kod svoje rodbine. Iskustvo zrelih gej osoba rijetko je zastupljeno u književnosti i filmu, a Sachs ga ovdje tematizira u svjetlu ekonomskih odnosa. Društvena ranjivost manjine nije uvijek samo ranjivost na nasilje nego je često i ekonomska ranjivost.

Oboje redatelja na ovogodišnjem se HRFF-u predstavljaju svojim najnovijim filmovima, koji pripadaju među njihove najbolje. Sachsov “Little Men” sasvim je “straight” priča koja, međutim, otvara temu prisutnu i u “Ljubav je čudna”, a to je urbana gentrifikacija. U filmu “Little Men” Sachs usporedno prati dvije obitelji. Jednu čine neuspješni umjetnici koji su od roditelja naslijedili staru kuću u Brooklynu. Druga je obitelj latinokrojačice koja je od roditelja desetljećima iznajmljivala tu kuću, u njoj živi i radi. I imigrantica (Paulina Garcia) i par umjetnika (Greg Kinnear, Jennifer Ehle) imaju muško tinejdžersko dijete. Mali imigrant i njegov WASP-ovski prijatelj jako se zbliže i postanu nerazdvojni. No, između njih se usječe klasni lom. Dekintirani umjetnici u jednom trenutku shvate da njihova podstanarka plaća najam koji je neusporedivo manji nego što se u kvartu može dobiti. Pred nama se odvija proces gentrifikacije u kojem hipsteri potiskuju radničku klasu, a taj proces ovaj se put odražava na dva adolescenta.

“Neke žene” (Certain Women) - novi film Kelly Reichardt - na programu je HRFF-a na dan zatvaranja, a riječ je o možda i najboljem filmu festivala. Reichardt je režiserka koja teme rado crpi iz bogate produkcije američke kratke priče. Ovaj put latila se četiriju priča književnice iz Montane Maile Meloy. Priče su u filmu isprepletene, sve se odvijaju u ambijentu sjevernog, ledenog Midwesta i sve se bave ženama. Laura Dern u filmu glumi provincijsku odvjetnicu koja svog klijenta nikako ne može uvjeriti da ne može dobiti radni spor iako je moralno u pravu. Michelle Williams glumi mladu suprugu i majku kojoj muž u pustopoljini diže novu kuću, no taj brak nije sretan i pod sjenom je sumnje na preljubu. Lily Gladstone vlasnica je ranča koja jedne večeri nabasa na tečaj prava za školske odbore. Tamo opazi mladu pravnicu (Kirsten Stewart iz “Sumrak sage”) koja drži nastavu. Premda je potpuno nezainteresirana za školstvo, kaubojka počinje pohađati tečaj da se zbliži s lijepom curom iz grada. Pritom je predavačica i sama u gabuli: ne može naći posao, pa vozi 150 kilometara da bi svaku večer držala tečaj za honorar koji jedva pokrije gorivo. Četiri sudbine su međusobno elegantno prepletene, no nema tu nametljivog dramaturškog konstruiranja kakvo je često u takvim mozaik-filmovima (primjer “Babel”). Reichardt fino ocrtava karaktere i situacije i pušta svaku sudbinu da diše za sebe.

Hrvatsku kulturu jako je obilježio generacijski utjecaj Raymonda Carvera. Premda je Carver i sam adaptiran za film, može se bez skanjivanja reći da se u kinematografiji nije pojavio film koji je duhom toliko “karverovski” kao što su to “Neke žene”. Štošta je tu “karverovsko”, od ambijenta, preko sociokulture provincijskih gradića, pa do mistifikacije pejzaža i prirode koja je i u ovom filmu - kao u Carverovoj književnosti - jedini prostor slobode. Tu su i tako karverovske teme samoće, zatomljenih žudnji i komunikacijskih nesporazuma. Ipak, Reichardt je u ovom filmu najviše “karverovka” po nedorečenoj, podigranoj eliptičnosti, po umijeću kreiranja slutnje između redaka, umijeću koja je tako krasilo pokojnog pisca, a krasi i njegovu filmsku sljedbenicu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2024 05:06