Hrvatska sociologinja Tea Vidović Dalipi i njen suprug, kosovski Rom Mirsad upoznali su se u Ljubljani, na radionici Teatar potlačenih, koji se bavio temom diskriminacije. Samo šest mjeseci pošto su se upoznali, svoju su vezu oformili ulaskom u brak. Bio je to početak avanture o kojoj je Vidović Dalipi progovorila u dugometražnom dokumentarnom filmu "Snajka: Dnevnik očekivanja", koji se sutra u 20:40 prikazuje na HTV-ovom Trećem programu.
Kao što smo pisali, film je to koji portretira "kompleksnost romantičnog odnosa dvoje ljudi iz različitih kultura" te progovara o pritiscima i kompromisima proizašlima iz takvog suživota.
"Snajka" je, pisala je autorica Karmela Devčić, "participativno-opservacijski dokumentarni film o ljudima koji se uče kako se nositi s vlastitim i tuđim očekivanjima, poštovati drugog i drugačijeg i pritom sačuvati autentičnog sebe".
Film, koji se fokusira na život hrvatsko-romskog para te njihove kćeri Fride, prikaz je Teina i Mirsadova nastojanja da pronađu "pravu mjeru između zadovoljavanja slike koju o njima imaju njihovi roditelji te potrebe da zadrže svoje autentično ja i žive prema vlastitim vrijednostima".
Mirsad i Tea u braku su preko deset godina, tijekom kojih je potonja učila o kulturnim kodovima, neverbalnoj komunikaciji, romskoj kulturi i Kosovu, ali i o sebi te načinu na koji se nosi s drugačijom kulturom.
"Meni bi nešto u njihovim običajima bilo nerazumljivo, pa bih pitala za pojašnjenje, a dobila bih odgovor: ‘Pa, to je normalno.‘ Onda bih ja objašnjavala da je to njima normalno, ali ne i meni koja dolazim iz drugačije sredine", ispričala je Tea, kojoj je veliki izazov predstavljalo postaviti se da nikoga ne uvrijedi, no da istodobno sačuva sebe i svoje granice.
Dok je ona odgajana da bude individualka, kod Mirsadove obitelji osjeća se važnost kolektiva. Na Kosovu se, veli, živi u kolektivu, zajedno. To je, smatra, "velika snaga u današnjem društvu u kojem smo svi tako otuđeni. Mislim da je važno održati taj kolektiv. To bih htjela unijeti i u našu obitelj, držati i nositi dalje sa sobom."
Vidović Dalipi, koja je radila na uključivanju izbjeglica i migranata u hrvatsko društvo, za Jutarnji je ispripovijedala i da je tek živeći s Mirsadom osvijestila "koliko je diskriminacija svakodnevna".
"Dok nismo počeli skupa živjeti nisam mogla ni percipirati kako je to kad svaki dan slušaš rasističke ispade, od malih do većih, ali su baš svakodnevni. S vremenom sam počela osjećati da se to neizravno događa i meni, kao članici Mirsadove obitelji. Mirsad mi je pokazao kako se nositi s time, a danas to učimo našu kćer", rekla je priznavši da je njena majka u početku bila u otporu prema njenoj vezi; iz straha da će njenom djetetu, a jednog dana i unučadi, zbog odnosa društva prema drugačijima, biti teško.
Pisali smo o njima i u tekstu Borisa Orešića: "Ona je sociologinja zaposlena u Centru za mirovne studije u kojem vodi program borbe protiv rasizma i ksenofobije i bavi se pitanjima migracija i procesima integracije. On je profesionalni glazbenik, bubnjar koji bubnjeve svira od svoje pete godine. Iako su oboje jako posvećeni svojim karijerama, uživaju u zajedničkim trenucima i ni ne pokušavaju sakriti da blistaju od sreće.
Tea Vidović je rođena u Zaprešiću pokraj Zagreba, a Mirsad Dalipi je zbog ljubavi doselio u Zagreb s Kosova iz grada Ferizaj koji se nekada zvao Uroševac. Sada već tečno govori hrvatski. Njegov materinji jezik je albanski, ali nije Albanac nego Rom, točnije Aškali ili pripadnik Aškalija koji se smatraju dijelom romskog naroda, a neki ih nazivaju i posebnim narodom. Potomci su kosovskih Roma koji su prihvatili albansku kulturu, jezik i običaje te islamsku vjeru.
Detaljniji uvid u obiteljsku dinamiku i svoja osobna iskustva dočarala je autorica u spomenutome filmu koji je prikazan na nizu festivala, a hrvatsku premijeru imao je na Liburnija Film Festivalu.
Komentari
0