PIŠE NENAD POLIMAC

Ova tri filma su jedinstven dokument o ugledu koji su hrvatska poduzeća nekada uživala u svijetu

Tri filma kao prilog luksuzne monografije

Upravo objavljena, luksuzno opremljena monografija "Hramovi oteti Nilu" Daniela Rafaelića i Hrvoja Gržine naizgled je štivo za povijesne specijaliste, posebno one koje zanima egiptologija. Donekle i jest, no u prilogu sadrži disk na kojem su dva dokumentarna i jedan namjenski film, a zovu se "Hramovi oteti Nilu", "Spomenici starog Egipta" i "Geoistraživanja u Egiptu", snimljeni su u boji (iako ta na drugom filmu nije sačuvana), u razdoblju od 1962. do 1963., a producirao ih je zagrebački Zora film.

Činilo se da je u tom razdoblju poduzeće - najprije usmjereno samo na takvu vrstu filmova - bilo na vrhuncu, imalo je više od 100 zaposlenih, ali nakon svjetskog uspjeha "Izgubljene olovke" Fedora Škubonje, koja je trajala manje od 60 minuta i dobila nagradu u Veneciji na festivalu filmova za djecu i mladež (poslije je uvrštena među 10 najboljih ostvarenja na svijetu u tom žanru), šefovima Zora filma porasli su apetiti, producirali su tri duga igrana filma - "Carevo novo ruho" Ante Babaje, "Igre na skelama" Srećka Weyganda i "Veliko suđenje", opet u režiji Škubonje - koja su krahirala u kinima, rasadište kratkih dokumentarnih i namjenskih filmova dospjelo je u stečaj, a njihova tehnika raspodijeljena je između Jadran filma i Zagreb filma.

Godine 1962., dok su snimani "Hramovi oteti Nilu" i "Spomenici starog Egipta", krah se još nije slutio, ali kad su se dovršavala "Geoistraživanja u Egiptu", to je već bilo izgledno. Zapravo, priča o Zora filmu u ovom trenutku je manje važna, bitno je da su sva tri filma jedinstven dokument o ugledu koji su jugoslavenska - odnosno hrvatska - poduzeća uživala u svijetu.

Geoistraživanja (danas Geotehnika) je zagrebačko poduzeće kojeg je zapala delikatna operacija preseljenja egipatskih hramova na sigurnije lokacije, nakon početka gradnje nove Asuanske brane 1960., projekt koji je vodio tadašnji premijer Gamal Abdel Nasser (prvu su branu gradili Britanci od kraja 19. do početka 20. stoljeća, ali ona nije zadovoljavala suvremene potrebe).

Bio je to prilično kompliciran pothvat, hramove Ramzesa II. i njegove supruge Nefertari prekrila bi voda da nije bilo odlučne akcije UNESCO-a, a izvođenje radova pripalo je Geoistraživanju donekle i zbog bliskih odnosa između predsjednika Tita i Nassera, koji su neposredno prije predsjedali prvoj službenoj konferenciji Pokreta nesvrstanih, u rujnu 1961.

Sjećam se da su početkom 90-ih hrvatski političari neskloni bivšoj vlasti gunđali zašto smo se dodvoravali afričkim, arapskim i azijskim zemljama, kad je naš cilj trebao biti Zapad, međutim, kako je pokazala kasnija povijest, tamo baš nije bilo zanimanja za hrvatsku tehnologiju, a 60-ih i 70-ih naša poduzeća dobivala su odlične poslove u tom dijelu svijeta, ne samo zahvaljujući etiketi nesvrstanosti, nego i zato što su bila konkurentna onima sa Zapada.

Ova tri kratka filma to odlično pokazuju. Fascinantna je tehnologija koju su naši stručnjaci htjeli upotrijebiti kako bi izdigli spomenute hramove u sigurnosnu zonu i onemogućili da ih ne uništi voda. Prva rješenja podsjećala su na znanstvenu fantastiku, trebalo je odvojiti hramove od planina u koje su bili uklesani i zatim ih izdignuti na višu razinu.

Čini se nevjerojatno, ali kad pogledate animirane dijelove filma koji dočaravaju kako bi se to izvelo, zapravo je to nešto posve realno. Postojao je samo jedan problem, takva bi operacija previše stajala pa se pristupilo puno prizemnijoj strategiji. Spomenici su jednostavno rasječeni (Rafaelić u svom tekstu spominje da su to najneugodniji dijelovi filma "Geoistraživanja u Egiptu") i zatim ponovno sastavljeni na mjestu koje se smatralo sigurnim.

Zora film je poslao svoju ekipu u pravom trenutku u Egipat, u njoj su bili redatelj Mate Bogdanović i direktor fotografije Antun Markić, imali su scenarij koji su potpisali Eduard Galić, diplomirani povjesničar umjetnosti, i Petar Selem, kasnije profesor povijesti starog Egipta na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a filmski materijal montirao je vrsni profesionalac Josip Remenar.

Vrlina je tih dokumentaraca što se ne bave samo ugroženim hramovima, nego povremeno pokažu i egipatsku svakodnevicu. U jednom trenutku, donekle i zahvaljujući političkim okolnostima, hrvatski filmaši našli su se u pravom trenutku na pravom mjestu, a ova tri filma to odlično potvrđuju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:23