"Tri kilometra do kraja svijeta" redatelja Emanuela Parvua pobjednik je prošlogodišnjeg Sarajevskog filmskog festivala te ovogodišnji rumunjski kandidat za nagradu Oscar. Premijerno je prikazan u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Cannesu. Uoči njegovog dolaska u kina (10. travnja), donosimo intervju s rumunjskim redateljem.
Koja redateljska rješenja ste izabrali kako biste snimili film čija se radnja odvija u raju koji na neki način skriva dio pakla?
- Ovo je moj prvi film koji sam snimio s fiksiranom kamerom. U prošlosti sve sam svoje filmove snimao kamerom iz ruke. Odluka u vezi ovakvog načina snimanja bila je izazovna. Moj otac je u Rumunjskoj bio cijenjeni fotograf. Odrastao sam okružen njegovim fotografijama koje su neupitno statične te koje autoru daju mogućnost da prikaže sve, uključujući i ono što bi možda htio sakriti. Rad s kamerom koja snima statične scene i ne kreće se podsjetio me na efekt koje su fotografije mog oca imale na mene tako da sam se pomalo i pribojavao, ali istovremeno znao da je to ispravan odabir, jer ću gledatelju omogućiti dovoljno vremena za promatranje svega što se u kadru događa. Fiksirana kamera daje vam slobodu da razmislite u vezi svega onoga što je izloženo pred vašim očima. Na neki ste način obavezni gledati u kadar. Odluka o ovakvom načinu snimanja filma za mene je bila pravi izazov.
Kako interpretirate naslov filma "Tri kilometra do kraja svijeta"?
- Postoje dvije interpretacije naslova. Jedna je doslovna, jer se stanovnici mjesta gdje se radnja zbiva, dakle selo nalazi tri kilometra od kraja svijeta. Taj kraj svijeta obilježen je završetkom kopna i početkom mora, dakle delta. Druga je metaforička, jer za mene naslov simbolizira reakciju većine te njezin nedostatak razumijevanja manjine; to je poput kraja svijeta ili barem početak njegovog kraja. Potpuni nedostatak rasprave, nedostatak ljubavi – sve to odvodi do kraja svijeta.
Na koji se način naslov odražava na obitelj u filmu?
- Moj film postavlja pitanje ljubavi u njezinoj bezuvjetnoj formi, onoj ljubavi koju svako dijete ima pravo očekivati od svojih roditelja te na koji smo način integrirani u našu vlastitu obitelj u trenucima kad unutar nje predstavljamo manjinu. Kad imamo potpuno različita mišljenja moramo razgovarati, diskutirati, pokušati sve kako bi nas ostali razumjeli. Ali ono što me najviše interesira jest kako uspijevamo – ili ne uspijevamo – da nas najbliži razumiju dok istovremeno ne odstupamo od vlastitog integriteta. Želio sam prikazati da je apsolutno nužno ući u dijalog kako bismo prihvatili otkriće onoga što do tada možda nismo znali, a što nas ponekad zastrašuje. Ulazak u takvu vrstu međusobnog dijaloga može nas učiniti samo boljim ljudima.
Na koji ste način konstruirali obitelj u filmu, prvenstveno majku i oca? Tko su oni? Što predstavljaju?
- Majka predstavlja glas zajednice, društva. Otac predstavlja glas obitelji. Oboje predstavljaju vrlo posebne načine reakcije na sve ono što se događa. Nije na meni kao autoru da donosim sud na temelju njihovih reakcija. One nisu niti pozitivne niti negativne. Kao i svi mi, oboje imaju dobre strane svoje ličnosti, ali i iznimno toksične aspekte istog. U glavnu perspektivu sam postavio pitanje razloga zbog čega to dvoje likova reagiraju na takav određeni način. I tek od tuda, kao što sam ranije spomenuo, možemo započeti diskutirati o samoj priči.
Jedna od najvećih tema u filmu svakako je usamljenost te potreba da se, unatoč toj usamljenosti, svejedno raspravlja s onima koji odbacuju glavnog lika.
- Tema usamljenosti vrlo je važna u filmu, jer prikazuje da se možeš osjećati potpuno sam u srcu društva u kojem se nalaziš, ali i unutar vlastite obitelj koja predstavlja jedino mjesto gdje se ne bi smio osjećati izoliranim. Glavni lik filma Adi odjednom se osjeti vrlo usamljenim pred svojim roditeljima. A moja pozicija kao autora nije bila da to osuđujem, već da promatram. Ja sam promatrač i kao takav prilazim temi filma iz svih gledišta, jer život nikad nije crno bijel.
Adiju i njegovim roditeljima u filmu se suprotstavlja društvo u kojem žive i to u formi "autoriteta": policija, svećenik – koji ih sve podsjeća da je upravo on doktor teologije te da posjeduje znanje koje je drugima uskraćeno. A tu su i ostali žitelji sela drugačijih socijalnih statusa, a kasnije u filmu imamo i predstavnike zakona. Zbog čega ste htjeli raditi sa svim tim snažnim simboličkim arhetipovima – policijom i religijom u Rumunjskoj?
- U maloj zajednici postoje različiti arhetipovi. Tu su Crkva, doktor i predstavnici zakona, odnosno policija. Ono što mi je bilo važno jest kako možemo okupiti društvo u jednu cjelinu, na određeni ga način sintetizirati, uobličiti u nekoliko likova u filmu. Na primjer, za mene je pojam zla nešto što se odnosi isključivo na religijski kontekst, potpuno nepovezan sa stvarnim životom. Kad se dogodi napad, kao što se događa u filmu, što je to na što moramo pomisliti, a da automatski nije ono što bi pomislili religija ili zakonske vlasti? Na koji način moramo reagirati? Moramo li se umiješati? To je ono što je na kocki, a što je iznimno kompleksno, pogotovo kad se nalazite na strani manjine, jer vas tada društvo teško može razumjeti. Kroz ovaj film želio sam razotkriti što je to što čovjeka čini čovjekom, a ne samo držati se striktnih činjeničnih smjernica kao što rade predstavnici zakona odnosno policija.
Jedinstveni krajolik delte Dunava kao da funkcionira poput samostalnog lika u filmu. Zbog čega ste radnju filma "Tri kilometra do kraja svijeta" smjestili baš na ovo prekrasno mjesto?
- Delta Dunava vrlo je unikatan krajolik. Krajem sedamdesetih godina prije nego ga je komunistička diktatura protjerala, Jacques Cousteau je ovdje učestalo dolazio i vratio se tek nakon pada Berlinskog zida. To je mjesto na koje je moguće stići isključivo brodom, ali je unatoč tome svjetski poznato te privlači turiste iz različitih dijelova svijeta. U tom se selu jedno vrijeme čak redovno održavao filmski festival. Želio sam snimiti upravo tu, gdje stanovnici učestalo dolaze u kontakt ili su već naviknuti na kontakt sa strancima iz grada. Moralo je to biti "živo" mjesto, gdje se osjeti vibracija ljudi, a sve kako bih što jasnije pokazao da unatoč toj snažnoj životnoj energiji koja je prisutna, unatoč konstantnoj izloženosti strancima, stanovnici i dalje nisu suviše otvoreni za diskusije o stvarima kao što bi možda bilo za očekivati.
"Tri kilometra do kraja svijeta" također je i ljetni film. Zbog čega ste izabrali radnju smjestiti baš u to godišnje doba koje se najčešće koristi za komedije?
- U ovoj regiji tijekom zime nema turista. Selo je potpuno izolirano zbog toga što mu se praktički ne može prići. Tijekom zime do sela je moguće doći isključivo helikopterom, jer je rijeka zamrznuta za brodove. Za potrebe je moje priče bio nužan kontakt s vanjskim urbanim svijetom, s turistima, koji će donijeti dodatnu interakciju. Izbor ljeta također je povezan i sa svjetlom. Tijekom snimanja filma imao sam vrlo specifičnu referencu: film "Zelena zraka" francuskog redatelja Erica Rohmera. U jednoj sceni u mom filmu postoji isti osjećaj izuzetnog sjaja dalekog horizonta između neba i vode kao i u njegovom, samo što se kod mene sunce pojavljuje u delti, a u Rohmerovom filmu ono nestaje. U trenutku kad smo moj direktor fotografije i ja snimali tu sekvencu obojica smo zaplakali. Sve je to bilo neviđeno dirljivo. Poput šoka. Također me podsjetilo i na vrijeme kad sam prvi put posjetio deltu Dunava, prije trideset godina, s mojim ocem. Moj je otac preminuo prije četiri godine i dok sam snimao to svjetlo na horizontu osjećao sam kao da je on sa mnom.
Još jedna stvar koju vidimo u selu značajna je vjerojatno za cijelu Rumunjsku, a to je taj osjećaj da svi promatraju sve – kao da je u društvu i dalje prisutno to nasljeđe režima komunističke diktature, koja je bila poprilično stroga.
U Rumunjskoj je pedeset godina vladao komunizam. Svi su motrili na sve. Čak i unutar obitelji nitko nije znao je li netko – i tko – pripada tajnoj rumunjskoj policiji, tzv. Sekretarijatu. U ovom selu sindrom špijuniranja postoji i danas. Svi žele znati apsolutno sve o tome što rade njihovi susjedi, žele biti informirani. To zbilja jest na neki način nasljeđe komunističke diktature, jer svi smo mi rođeni s tim, a Adijeva majka je dovoljno stara da to ima u vlastitim genima, jer je na svojoj koži iskusila diktaturu pa je uostalom toliko zabrinuta i oko toga što će njihovi susjedi reći o tome što se zbiva u njezinoj obitelji.
Dijalozi u filmu – toliko karakteristični za rumunjski Novi val – nalaze se u srcu vašeg filma.
Želio sam da film bude ispunjen humorom, da humor bude u srcu drame. Poveznicu za humor ponajviše sam pronašao u apsurdnim teorijama koje su se širile u ovakvim i sličnim ruralnim područjima diljem Rumunjske za vrijeme pandemije koronavirusa odnosno kad smo bili u "lockdownu". Tada se govorilo da je cjepivo protiv Covida-19 namijenjeno kako bi se ljude pretvorilo u homoseksualne osobe – kao da se radi o nekoj bolesti! Bio je to veliki problem u našoj zemlji. Želio sam nasmijati gledatelje s takvim bezumnim konotacijama zbog toga što su se ljudi uistinu bojali, bili su prestravljeni i sami su sebe izluđivali takvim mislima. A što se samih dijaloga u filmu tiče, da, film je prepun dijaloga. Ti dijalozi gledatelju omogućuju da otkrije sve različite perspektive jedne situacije. Ponavljam, morate govoriti nijansirano ako želite da vas razumiju te ako želite pregovarati, ako želite reći: evo, sad imaš moj pogled na tu situaciju, možda ćeš nešto i naučiti.
Izabrali ste snimiti film koji je zapravo iznimno miran premda se tematski bavi ljudskim nasiljem. Na primjer, napad na Adija nikad nije prikazan u filmu. Zašto?
Želio sam da taj napad gledatelj zamišlja sam na temelju svega onoga što je kroz film izrečeno. Da sam snimio napad automatski bih nametnuo svoju točku gledišta, svoje mišljenje. Međutim, u eliptičnoj konstrukciji filma, gledatelj će biti u mogućnosti popuniti praznine, slike koje nedostaju s vlastitom imaginacijom, moći će u potpunosti osjetiti duboku emociju na osobnoj razini.
Komentari
0