Plakat za ovaj film možete vidjeti po cijelom Zagrebu: Radnja je uznemirujuća, zanimljiva, ali ima i problem...

Iz današnje perspektive, zvuči pomalo nevjerojatno da je Južna Koreja morala čekati sve do 2019. godine da osvoji nagradu Oscar za najbolji međunarodni film.

Premda je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata proizvela nekoliko zapaženih naslova, ponajprije "Kućanicu" Kima Ki-Younga iz 1960. godine, korejski je film ozbiljniju globalnu popularnost počeo stjecati krajem 1990-ih i početkom 2000-tih godina.

Renome mu je značajno porastao kada je akcijski triler "Oldboy" Parka Chan-wooka iz 2003. na 57. Filmskom festivalu u Cannesu osvojio nagradu Grand Prix i - još važnije - naklonost popularnih i cijenjenih američkih redatelja Quentina Tarantina i Spikea Leeja.

Tijekom 21. stoljeća, korejski filmaši poput spomenutog Parka, Kima Jee-woona ("Dobar, loš, čudan", "Priča o dvije sestre"), Leeja Chang-donga ("Poezija", "Izgaranje"), Yeona Sang-hoa ("Vlak za Busan") i Kima Ki-duka ("Pietà", "Proljeće, ljeto, jesen, zima.. i proljeće") snimili su zapažene i umjetnički ambiciozne filmove prepoznatljivih stilova.

"ŠALABAHTER IZ FILMA" O "MICKEYJU 17" POGLEDAJTE OVDJE:

Popločavanju puta do Oscara najveći je obol dao njegov primatelj Bong Joon-ho, redatelj poznat po miješanju žanrova, naglim promjenama tona te pričama o socijalnim i klasnim pitanjima.

Prvi njegov film - crna komedija "Psi koji laju ne grizu" iz 2000. - prikazan je na filmskim festivalima u Hong Kongu, San Sebastiánu i Los Angelesu (Slamdance). Nagrade koje je dobio u San Sebastiánu i na Slamdanceu pomogli su mu da stekne veliku publiku te nakon dvije godine povrati novac koji je u njega uložen.

Idući Bongov film - kriminalistički triler "Sjećanja na ubojstvo" iz 2003. - sjajno su primile i publika i kritika, a nekoliko ga je publikacija stavilo na popise najboljih filmova 2000-tih godina. Poguranac mu je dao i Tarantino, koji ga je proglasio jednim od svojih najdražih filmova od 1992. do 2009. godine. Američki je redatelj na taj popis stavio i "Domaćina", film o čudovištu iz 2006. koji je zacementirao Bongovu besprijekornu reputaciju u filmskoj zajednici.

Južnokorejac je zatim napravio trolist kvalitetnih, ali ipak manje upečatljivih djela - triler "Majka" (2009.), akcijski triler "Snowpiercer" (2013.; njegov prvi film na engleskom jeziku) i znanstveno-fantastičnu akcijsku avanturu "Okja" (2017.).

A onda je 2019. napravio crnu komediju s elementima triler "Parazit" - genijalnu priču o članovima siromašne obitelji Kim koji se na prevaru zaposle kao ispomoć bogataškoj obitelji Park. Snimljen za, po holivudskim standardima, skromnih 11 milijuna dolara, "Parazit" je u kinima uprihodovao nešto manje od 260 milijuna dolara. Bongov je film premijerno prikazan na 72. Filmskom festivalu u Cannesu, a festivalski žiri kojim je predsjedavao meksički redatelj Alejandro González Iñárritu nagradio ga je Zlatnom palmom.

Iako je "Parazit" oduševio i kritiku i publiku, na 92. dodjelu Oscara došao je sa šest nominacija te kao tek jedan od konkurenata za glavne nagrade. Na ruku mu nije išlo to što filmovi koji nisu na engleskom nikad nisu osvojili zlatni kipić za najbolji film. S velikom se dozom sigurnosti moglo reći jedino da će osvojiti Oscara za najbolji međunarodni film, što se i dogodilo. Međutim, kada je Oscara za najbolji originalni scenarij "zdipio" kudikamo slavnijem Quentinu Tarantinu i njegovom epu "Bilo jednom... u Hollywoodu", šuškanja da bi mogao osvojiti još koji postala su glasnija. Istina, slovio je kao favorit za taj zlatni kipić, no dug je popis favoriziranih i odličnih filmova koje su Akademija i njezini članovi iznevjerili.

Kad je Bong pored Martina Scorsesea, Quentina Tarantina i Sama Mendesa dobio Oscara za režiju, onaj za najbolji film više nije djelovao neuhvatljivo. Onda se na pozornicu kazališta Dolby u Los Angelesu popela legendarna Jane Fonda te ozarenog i ponosnog lica konstatirala da Oscar za najbolji film ide Parazitu. Povijest je ispisana.

Par godina nakon toga, objavljeno je da će idući Bongov film biti znanstveno-fantastična crna komedija "Mickey 17", adaptacija romana "Mickey7" Edwarda Ashtona. Film govori o Mickeyju Barnesu (Robert Pattinson), muškarcu koji zbog dugova napusti Zemlju te postane potrošna radna snaga na planetu Nilfheim (u nordijskoj mitologiji, svijet podzemlja; hladno i tamno mjesto). A kad se kaže potrošna, misli se doslovno. Prije nego što ode na Nilfheim, Zemljani naprave digitalnu kopiju njegovog uma i sjećanja te digitalni kalup njegova tijela. Kako su poslovi koje će obavljati opasni su po zdravlje i život, njegov će si poslodavac nakon njegove smrti moći isprintati "novog" Mickeyja, i to koliko god puta poželi. Aranžman isprve funkcionira besprijekorno, no problemi se pojave kad se 18. pojavi a da 17. nije umro. Kako su duplikati zabranjeni, Mickeyji se moraju snaći ili će ih vlasti ubiti.

"Mickey 17" premijerno je prikazan na 75. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu, a u hrvatska je kina stigao 6. ožujka. U novoj epizodi serijala "Šalabahter iz filma", kritičar Jutarnjeg lista Damjan Raknić donosi tri razloga zbog kojih biste ga trebali pogledati i dva zbog kojih biste ga trebali preskočiti.