FESTIVAL TOLERANCIJE

'POSLJEDICE' Priča o poljskom selu gdje su Židovi zapaljeni u staji

To nisu napravili SS-ovci, nego poljski susjedi koji su nakon rata ostali živjeti u selu; danas u tim kućama žive njihova djeca

Kada gledatelj počne gledati film “Posljedice” Wladyslawa Pasikowskog, na samom početku čini mu se da gleda još jednu od mnogih sličnih postkomunističkih, postimigrantskih drama iz Istočne Europe. Na početku filma, sredovječni Poljak Franek ( Ireneusz Czop) dolazi iz SAD-a u rodno selo, u kojem nije bio desetljećima i u kojem mu živi stariji brat ( Maciej Stuhr). Braća se susreću nakon silnih godina, ali njihov odnos daleko je od idiličnog i ima sve simptome “barbe iz Amerike”. Mlađi brat gleda na starijeg kao na konformista koji je savio šiju pred komunizmom, a stariji na mlađeg kao na pustolova koji je ostavio dom i roditelje zbog para, i nije se pojavio čak ni na njihovu pogrebu.

I dok se braća gledaju s nepovjerenjem, Uljez Franek počinje shvaćati da se u selu događa nešto čudno. Njegov brat iz temelja puta iskapa nadgrobne ploče, seljani ga gledaju poprijeko, a na kući jednog dana osvanu antisemitski grafiti. I tada Franek shvaća da selo čuva dobro zakopanu, kolektivnu tajnu.

Akcijski triler

“Posljedice” (Poklosie), film koji će u ponedjeljak navečer biti prikazan u zagrebačkom kinu Europa u sklopu Festivala tolerancije, stiže prvi put u hrvatska kina nakon što je gotovo godinu i pol dana bio - a dijelom i još jest - vruća politička tema u svojoj domovini, Poljskoj. Film Wladyslawa Pasikowskog, naime, akcijski je triler sa suvremenim mjestom radnje, ali kontekst priče i okolnosti u filmu nedvosmisleno podsjećaju na jedno od najtraumatičnijih poglavlja poljske povijesti u 2. svjetskom ratu. Zbivanja u filmu, naime, podsjećaju na zbivanja u poljskom selu Jedwabne, gdje su u srpnju 1941. svi lokalni Židovi privedeni i zapaljeni u jednoj staji. Ono što je po Poljake traumatično jest što to nisu napravili SS-ovci, nego poljski susjedi koji su nakon rata ostali živjeti u selu.

Pogrom u Jedwabne bio je poslije rata predmet dvaju suđenja za ratne zločine, no u kolektivnom imaginariju pogrom je pridodan popisu “nacističkih zločina” i zaboravljen. Sve se promijenilo kad je kanadsko-poljski povjesničar Jan T. Gross o događajima u selu Jedwabne objavio knjigu koja je u poljskoj izazvala konsternaciju. Slično se dogodilo i s filmom Pasikowskog. Oficijelni filmski krugovi film su primili dobro, hvalio ga je i inače vrlo patriotski nastrojeni Andrzej Wajda, no atmosfera u dijelu medija bila je na rubu histerije, a jedan od glumaca, Maciej Stuhr, na naslovnici se tabloida pojavio “urešen” namontiranom Davidovom zvijezdom. Antisemitizam je u Poljskoj očito još uvijek osjetljiva tema, u što se uvjerio i Frljić kojem je u Krakovu raspuštena i predstava koje se time trebala baviti.

Režiser Pasikowski iskusni je veteran poljskog filma kojem ovo nije prvi put da ide uz dlaku nacionalnoj javnosti. Godine 1991., kada su svi trijumfalno slavili pad komunizma, a s filmskih su traka izlazili filmovi o agentima tajne službe u mantilima, Pasikowski je procijenio da su povijesno poraženi zanimljiviji štof za film nego pobjednici. Snimio je policijski triler “Psy” (Policajac iz bivšeg režima) u kojem je za junaka uzeo najomraženiju društvenu figuru trenutka: lojalnog komunista, oficira tajne policije koji je do položaja došao preko veze - visoko partijski pozicionirane punice. Tog “udbaša” premjeste u krim policiju gdje ga tretiraju s prezirom...

Detekcija zločina

Pasikowski je, inače, atipičan istočnoeuropski režiser utoliko što ozbiljne političke teme tretira kroz punokrvni, “zapadnjački” žanrovski film. Takve su i “Posljedice”. Riječ je o filmu detekcije u kojem se istraga o davnom zločinu korak po korak pretvara u film o ukletom selu koje živi u krivnji, pomalo kao u Carpenterovoj “Magli”. Naime, seljani ne samo da su djeca počinitelja iz 1941., nego i dan-danas žive u židovskim kućama, pa se ne libe ničeg da bi tajna ostala zakopana. Riječ je - ukratko - o uspjelom žanrovskom filmu koji istodobno otvara bolnu temu “nekih ljudi” koji žive u “nekim kućama”. A u Hrvatskoj, od Istre i Rijeke do Podunavlja, mnogi žive u nečijim bivšim kućama - talijanskim, folksdojčerskim, srpskim, pa i židovskim.

U programu je i brutalna drama o narkokartelima

“Smiraj na moru” Volkera Schlöndorffa tematizira njemačka smaknuća u okupiranoj Francuskoj, ali kroz očište njemačkih vojnika. Schlöndorffu su kao građa služili dnevnici dvojice pripadnika okupatorske vojske koji su bili veliki pisci: Heinricha Bölla koji je tada bio mladi regrut te Ernsta Jüngera koji je bio visoki oficir i zapovjednik Pariza. Festival donosi i slovenski film “Razredni neprijatelj” debitanta Roka Bičeka koji je ove godine najuspješniji ex-Yu film na svjetskim festivalima. No, najzvučniji film je “Heli” meksičkog režisera Amata Escalantea koji je lani dobio nagradu za režiju u Cannesu. Riječ je o brutalnoj drami o narkokartelima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:51