JASMILA ŽBANIĆ

‘Postoje jake struje u Srbiji koje negiraju genocid, objavljen je i jedan članak sa Šljivančaninom...‘

Jasmila Žbanić
 Elisabetta A. Villa/WireImage
Novi igrani film redateljice Jasmile Žbanić, ‘Quo vadis, Aida?‘ proteklog je tjedna počeo online distribuciju u Hrvatskoj

Bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić ima novi film. Moćan, tužan i snažan. Sjajan, ako je to uopće primjereno reći s obzirom na temu kojom se bavi. Snimljen u godini u kojoj se obilježava 25. godišnjica genocida u Srebrenici, jedne od najvećih strahota modernog doba, film "Quo vadis, Aida?" progovara o grozotama kroz koje je prošlo srebreničko stanovništvo. Naslovna junakinja Aida, nekadašnja profesorica, tijekom ljeta 1995. radi kao prevoditeljica za Ujedinjene narode u Srebrenici. Kada srpska vojska uđe u grad, trideset tisuća stanovnika Srebrenice, među kojima je i njezina obitelj, traži spas u bazi UN-a. Aida je uvjerena da su barem oni koji su ušli u bazu - sigurni...

Režiju i scenarij potpisuje Jasmila Žbanić, a u filmu nastupaju Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Boris Ler, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković, Raymond Thiry, Johan Heldenbergh i drugi.

Regionalna i svjetska publika i otprije dobro poznaje rad Jasmile Žbanić, a njezin posebno hvaljen film bio je i "Grbavica" iz 2006., koji je na prestižnom filmskom festivalu u Berlinu dobio glavnu nagradu Zlatni medvjed za najbolji film. Riječ je o, također, potresnoj ratnoj drami koja govori o zbivanjima u dijelovima Sarajeva pod okupacijom srpskih snaga.

Njezin novi film "Quo vadis, Aida?" imao je premijeru na filmskom festivalu u Veneciji početkom rujna. Drama je potom imala premijeru i u BiH, sredinom listopada, baš u Memorijalnom centru Srebrenice, nakon čega je krenula u distribuciju po toj zemlji. I hrvatska publika ga može odnedavno pogledati, a film je, uslijed pandemijskih okolnosti, distribuiran online. Na zahtjev se može pogledati na ondemand.kinomeetingpoint.ba u Hrvatskoj i cijeloj regiji.

U tjednu u kojem razgovaramo s autoricom filma, "Quo vadis, Aida?" osvojio je i tri važne nagrade na Londonskom tjednu filma - za najbolji film, najbolju režiju i najbolju glumicu.

image
rdtrddtrb ffhff

Iz Londona se vraćate s punim kuferom nagrada... jeste li bili u Engleskoj uopće, s obzirom na okolnosti koje su nas zatekle?

- Nismo bili. To je ono što fali: susret s publikom je neprocjenjiv. Srećom, barem je premijera u Veneciji bila uživo pa smo mogli doživjeti reakciju publike. Sada, kada se film počeo prikazivati na VOD platformi - kolege, prijatelji, gledatelji iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, cijele BIH, zovu i šalju predivne poruke. Nadamo se da ćemo uskoro imati priliku da se sretnemo uživo.

Dobivamo divne reakcije i jako smo sretni. Film ima svoj život, igra na puno festivala, ali zbog pandemije autorska ekipa ne putuje s filmom.

Istodobno svjedočite i negativnim komentarima na svoj rad u tom filmu, koji prelazi i u huškanje. O čemu se tu radi i kakvi se to glasovi javljaju? Što biste im poručili?

- Znamo da postoje jake struje u Srbiji i Republici Srpskoj koje negiraju genocid, kao što postoji puno ljudi koji smatraju važnim da se genocid u Srebrenici prizna da bi se moglo ići dalje. Veći dio medija u Srbiji je izuzetno naklonjen filmu, što me je jako obradovalo. Ali, u desničarskim su se medijima pojavili tekstovi koji nemaju veze ni s filmom, ni s novinarstvom. Objavljen je članak u kojem se kaže da je film laž, a vidi se da osoba koja je pisala taj članak (i koja izgleda niti ne postoji, jer se ne može naći njena biografija), nije gledala film.

Što piše u tekstu?

- U tom tekstu su za dva sugovornika o filmu izabrani ratni zločinci. Veselin Šljivančanin, kojeg hrvatskim čitateljima ne treba predstavljati, kao i Dragoslav Bokan, vođa Belih orlova. Očito je tekst produkt službi koje imaju cilj da zločine pojedinaca pripišu cijelom narodu. Tekst je pisan jezikom mržnje iz 90-ih. Ja se samo nadam da građani danas imaju bolji mehanizam prepoznavanja propagande i da se više nikada nitko s ovih prostora neće identificirati s ubojicama.

Kao i u vašem filmu 'Grbavica', i ovim nas vraćate u ratnu Bosnu iz srpnja 1995. Priču opet nosi ženski lik. Kakvom biste opisali razliku između Esme i Aide, a koje su njihove sličnosti unutar ratnog vihora koji ih je zahvatio?

- Različiti su trenuci njihovih drama koje se prikazuju u filmu. Esma živi s posljedicama ratne traume i nasilja koje je nad njom izvršeno. Ona pokušava biti majka u jednom svijetu koji je konstruirala da bi funkcionirala. Aida je u centru drame od koje ovisi hoće li njena djeca i muž preživjeti i aktivno pokušava spriječiti tragediju.

Obje žene imaju svoje sustave vjerovanja kako biti dobra majka, a okolnosti im pokazuju koliko griješe iz najbolje moguće namjere. Oba filma su o majčinstvu u društvu najgoreg mogućeg oblika patrijarhata - onog ratnog, jer rat je muška igra i najbolje vrijeme za sociopate i psihopate. Esma i Aida su snažne žene koje su platile veliku cijenu. Kao i sve žene u ratu.

Vratimo se na samo snimanje filma. Koji su vam bili najveći profesionalni, ali i privatni izazovi tijekom snimanja drame o genocidu u Srebrenici?

- Znali smo da će biti puno institucija i pojedinaca koji ne žele da se film snimi. U samoj Srebrenici nismo mogli snimati jer gradonačelnik negira da se genocid dogodio. A i na drugim mjestima smo imali dosta političkih blokada. To su bile otežavajuće okolnosti. U BiH je vrlo teško pokrenuti produkciju, čak i kada se ne radi o takvoj temi. U jednom trenutku smo razmišljali da odustanemo, ali ja sam 'ters'.

Sidran definira da je ters osoba, ona koja je uvijek u pravu, a drugi to ne razumiju. E to sam ja! (smijeh) Naravno, ne mislim da sam uvijek u pravu, ali kad nešto zamislim, ako mislim da je dobro, da me ne vode neki sebični i nebitni razlozi - prilično sam nezaustavljiva.

S obzirom na temu, pretpostavljam da ste mnogo istraživali prije samog snimanja. Kako je tekao taj proces, na koje ste se dokumente referirali, intervjue sa svjedocima?

- Proces je trajao godinama: sastojao se od razgovora s puno svjedoka, kao i eksperata koji istražuju kako i što se u Srebrenici dogodilo. Tu su i mnogi odlasci na komemoraciju 11. srpnja gdje sam upoznala i Nizozemce koji dolaze redovno u Srebrenicu. Sama priča inspirirana je knjigom 'Pod zastavom UN-a' Hasana Nuhanovića. Analizirali smo i videomaterijale koji se mogu naći na YouTubeu, kao i neke druge koje smo dobili krišom.

Mislite na autentične videomaterijale iz ratnih godina u BiH?

- Da. Imali smo uvid u sedam sati videa kako su živjeli nizozemski vojnici i kako se odvijao život u bazi. To nam je pomoglo oko scenografskih detalja i duha baze UN-a. Djelomično smo slijedili snimke, ali smo našli ključ stilizacije - kako bi za gledatelje kreirali svijet filma u koji trebaju ući.

'Quo Vadis, Aida?' dosad je ovjenčan mnogim nagradama i priznanjima, a i bosanskohercegovački je kandidat za Oscara. Jeste li očekivali takav uspjeh filma i što vam, uopće, znače nagrade?

- Woody Allen kaže da kada počne pripremati film, uvjeren je da će dobiti Oscara, kada počne snimanje, razmišlja samo kako da izvuče živu glavu, a kada uđe u montažu, pita se koja budala je snimila takvo sra... To je duhoviti opis svijesti koji može prepoznati svaki redatelj i redateljica. S jedne strane mislite da stvarate nešto posebno, jer kako biste drugačije izdržali sve te muke ako ne mislite da je to nešto dosad neviđeno i da vrijedi tolike žrtve.

A s druge strane, izuzetno svjesno hodam po rubu provalije i velike su šanse da nitko ne shvati što sam htjela reći. To je uvijek tako. Sada, kada ljudi imaju reakcije koje smo željeli, kada kritičari pišu pozitivne stvari, mi iz ekipe smo jako sretni - kao ljudi koji su jedva preživjeli prelazak klisure.

Scene razdvajanja Srebreničana po spolu i trpanja muškaraca u autobuse koji ih odvoze, kao i prizori bodljikavih žica u kampu, neodoljivo podsjećaju na stvarnost koju i danas živimo, a koja se odnosi na izbjeglice današnjice koji prolaze i kroz našu regiju ograđenu mržnjom.

- Situacija s izbjeglicama me jako podsjeća na rat. Za Nizozemce, bosanski muslimani nisu bili ljudska bića jednaka njima. Kao što danas za puno ljudi izbjeglice nisu ljudska bića jednaka nama. Naša vlada je potpuno izgubljena u krizi s izbjeglicama. Iako smo siromašna zemlja, mislim da smo uz malo ljubavi i brige mogli tim ljudima napraviti humane uvjete dok borave u BiH. Nitko od izbjeglica ne želi ostati u BiH i u Hrvatskoj. Ili zanemariv broj. Svi se žele dočepati zapadne Europe. I nema te sile koja će ih spriječiti.

Zato ne vidim razlog da im ne omogućimo najosnovnije stvari na njihovu putovanju. Ne vidim razlog zašto se hrvatski policajci iživljavaju nad tim nesretnim ljudima. Upoznala sam i družim se s nekoliko izbjeglica iz Afganistana. Ne želim nikoga idealizirati i znam da među njima ima svakakvih, kao što i među nama ima svašta - ali te ljude koje znam jako sam zavoljela jer su dragi, skromni, imaju odnos prema životu, strpljenje i nadu koji su oplemenjujući.

Kako je tekao proces castinga za film? Jeste li odmah znali da će Jasna Đuričić igrati Aidu, kako ste se odlučili za ostale glumce?

- Dok pišem scenarij, ne mislim o glumcima. Tek kada vidim da je počeo živjeti, počinjem razmišljati o castingu. Za Aidu smo odmah donijeli odluku da je to Jasna. Radili smo s njom u filmu 'Za one koji ne mogu da govore', gledali je u drugim filmovima i predstavama i znali smo da ona nosi tu snagu koja je potrebna. Za ulogu Ratka Mladića jedno vrijeme nisam bila sigurna kako ga pokazati, jer svatko zna kako izgleda i publici nekada smeta kada vidi nekoga tko izgleda drugačije. Razmišljala sam čak da ga i ne pokažemo, odnosno da ga snimamo s leđa, ali to nije bila dobra ideja jer bi se time mistificirao i dala bi mu se neka aura koja mu ne pripada.

Ratko Mladić je običan čovjek koji je došao u poziciju velike moći, gospodara života i smrti. Ako vjerujemo da su zločinci sotone, prestanemo ih analizirati dostupnim sredstvima. Da bismo ih mogli na vrijeme prepoznati, da bismo znali kako funkcioniraju, ne smijemo ih staviti mimo nas. U svakoj sceni u filmu Mladić je sa svojim kamermanom. Non-stop 'glumi i režira'. Moćnik je postao 'zvijezda', uživio se u ulogu glumca-spasitelja da bi sakrio ono što u suštini jest: zločinac.

Jeste li strepili od toga hoćete li uspjeti kroz Aidinu priču sublimirati iskustva svih žena Srebrenice koje su izgubile 'sinove, očeve, muževe, braću, rođake, komšije'? Je li vam bilo važno kroz njezin slučaj ispričati univerzalnu priču?

- Znala sam da ne mogu ispričati sve priče. Ali, žene Srebrenice kojima smo pokazali film rekle su da su se identificirale s Aidom. Sve su prepoznale situacije u kojima je bila Aida, trenutke kada su donosile odluke, posebno trenutak kada su se morale rastati s djecom. Film sam posvetila njima, jer me fascinira i inspirira njihova snaga. Nakon svega, one su te koje pozivaju na zajednički život. Ja im se divim i mislim da su zaslužile Nobelovu nagradu za mir. Treba im odati veliko priznanje - a i toj nagradi treba konačno netko da ju je dostojan.

Vaš film se odvija u realnom vremenu, svaka minuta je bitna, a Aidin očajni trk kroz kamp da spasi svoje može se čitati kako borba 'života i smrti'. Ipak, život nije prevladao. Što misliti o suvremenim institucijama kada nije mogao biti obavljen niti telefonski poziv da se spase toliki životi?

- Da, zapravo muškarci koji su preživjeli Srebrenicu većinom su oni koji nisu vjerovali UN-u i koji su otišli kroz šumu. To ih je spasilo. Mislim da bi za budućnost bilo važno naučiti ne vjerovati slijepo institucijama autoriteta, nego ih stalno propitivati, kritizirati, nastojeći da one budu bolje i da budu što trebaju biti. Danas su te institucije korumpirane političkim i financijskim interesima, ali mi trebamo učiniti sve da ih ojačamo da nam budu sigurnost, a ne da ih rušimo jer sada nisu dovoljno dobre.

Možemo li se osvrnuti na vaš prikaz nizozemskih UN-ovaca u filmu? Kako ste gradili te likove, ne čine se jednodimenzionalnima? Posebno je dobar pukovnik Karremans u igri Heldenbergha…

- Priča s nizozemskim UN-om nije crno-bijela. S jedne strane, mislim da je usprkos tome što su bili ostavljeni, zapovjedni kadar bataljuna mogao spasiti ljude. Nizozemci su imali mandat da štite civilno stanovništvo oružjem, a oni nisu niti pokušali, nijedan metak nije bio ispaljen. Oni su se željeli što prije riješiti Srebreničana i ići kući. Imali su vrlo negativan odnos prema muslimanima i bilo ih je jako strah. S druge strane, tamo je bilo mnogo vojnika-klinaca od 18, 19 godina.

Neki su pokušavali pomoći, neki su bili paralizirani od straha, a bilo je i onih koji su pomagali vojsci Republike Srpske da razdvaja ljude. Tu situaciju, koja je i u filmu, čula sam od nekoliko svjedoka. U svakom slučaju, Srebrenica je velika trauma za Nizozemsku. Njihovim glumcima, producentima i fondaciji je bilo jako važno sudjelovati u ovom filmu. Tu je razlika između nas i stvarnih demokratskih društava. Njihovi građani znaju da je taj čin bio sraman i ne pada im na pamet događaj relativizirati ili negirati.

Film nema normalnu distribuciju na kakvu smo navikli i dostupan je u online varijanti. Kakvom doživljavate ovu paradigmatsku promjenu u prezentaciji filma široj publici, je li vam žao što je tako?

- Film je rađen za veliko platno. Tek s dobrim projektorom i zvučnicima gledatelji mogu vidjeti sve detalje na kojima smo radili. Srce me boli jer će mnogo toga ostati neprimijećeno. Na neki način to je kao da umjesto prave slike u galeriji ljudi gledaju reprodukciju u novinama. Energija slike i zvuka se ne prenese u istom intenzitetu u kinu i kući. Ali, ipak smo odlučili barem ovako pustiti film jer je napravljen da komunicira s ljudima i sada je dobro vrijeme za to.

Je li danas svijet dobro upoznat s onim što se prije 25 godina dogodilo u Srebrenici? Čitate li to iz komentara koje ste za sada od kritike, kolega i strane publike dobili na film?

- Srebrenica - iako je poznata riječ iz medija, nije suštinska u svijesti Europljana. To je genocid koji se dogodio tijekom njihova života, ali uvijek je bio genocid onih 'tamo', onih 'drugih'. Danas, mislim da što zbog vremenske distance, što zbog novonastalih političkih okolnosti, ljudi više vide da je ovo i njihova priča.

Premijeru filma u Srebrenici zamislili ste i organizirali ekskluzivno za mlade ljude iz regije... Njima ste dali prioritet da prvi vide film...

- Bio je to simbolički čin kojim smo htjeli pozvati mlade, koji su rođeni nakon genocida u Srebrenici, da se emancipiraju od prošlosti. Prije svega, oni nisu nizašto krivi i ne trebaju prihvatiti krivnju koja im se nameće, kao što ne trebaju prihvatiti niti viktimizaciju. Da, trebaju znati što se dogodilo, trebaju otvorenih očiju i srca sagledati činjenice i zaključiti svojom glavom, slobodno! Mladim ljudima želim reći da idu dalje, da ne tapkaju u zatvoru koju su im politike nametnule da bi ih držale u šaci.

Svatko od onih koji se identificiraju sa zločinom da bi se osjećali pripadnik svog naroda stavio je sebi uže oko vrata. Na toj premijeri se dogodila, za mene, najljepša moguća stvar: mladić iz Republike Srpske je rekao da je plakao i da želi da njegovi prijatelji koji slave zločince pogledaju film, da vide koga slave. Ako je taj mladi čovjek, nakon 20 godina života u društvu koje slavi zločince mogao plakati, onda za sve nas ima nade. U tome i jeste magija filma, što svjetlost slike ulazi u srce i kroz najskrivenije kanale.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:44