U katakombama Ušća

Priča o osmogodišnjoj djevojčici koja zarađuje tako da pere šoferšajbe. I ne ide u školu

Život pokraj nekadašnjeg Muzeja revolucije

 Muzej revolucije
Večeras u DokuKinu KIC možete pogledati sjajan film Srđana Keče o Muzeju revolucije koji nije do kraja izveden, a danas je naseljen skvoterima

Početkom šezdesetih, Zagrepčanin Vjenceslav Richter bio je jedan od najavangardnijih, ali i oficijelno najcjenjenijih jugoslavenskih arhitekata. Iza njega je bio niz velikih javnih narudžbi, uključujući i slavni paviljon SFRJ za svjetsku izložbu u Bruxellesu. Zagrebački arhitekt u tom je trenutku dobio najprestižniju zamislivu domaću narudžbu: projekt za novi Muzej revolucije na beogradskom ušću.

Richter je projektirao muzej. Radovi su otpočeli. Međutim- nikad nisu dovršeni. Koncem sedamdesetih gradnja avangardnog zdanja je zapela zbog štednje, pa je od Richterove zgrade ostao tek suteren s četiri armirano-betonska stupa koja strše u prazninu. Zdanje koje je trebalo slaviti jednu ideologiju pretvorilo se u znamen njenog nestanka, ali i metaforu onog što je uslijedilo. Podrum Richterove zgrade, naime, danas je naseljen klošarima, skvoterima i ekstremnom tranzicijskom sirotinjom.

A upravo su ti ljudi junaci jednog sjajnog dokumentarca koji ove upravo kreće u distribuciju. Riječ je o filmu "Muzej revolucije" kojeg potpisuje beogradski dokumentarist Srđan Keča. Keča je autor koji hrvatskoj publici nije nepoznat, jer smo pred nekoliko godina gledali njegov izvrsni dokumentarac "Pismo ocu", autobiografski obračun redatelja s ocem, veteranom rata 90-ih. Bio je to sjajan film- a i "Muzej revolucije" je odličan.

Kad redatelj radi film o beskućnicima koji žive u podrumu socijalističkog megaprojekta, onda mu se nekako nameće zicer pristup: konfrontirati bijedu današnjice s grandioznim, preuzetnim planovima jučerašnjice. Redatelj Keča nije išao tim putem. U njegovom filmu batrljak se Richterovog muzeja jedva vidi, u filmu nema ni sekunda arhivskog materijala, a arhitekta Richtera spominje se samo na uvodnoj špici. Kao da je Keča smatrao neetičnim da priča o prošlosti zasjeni ono što ga zanima: a to su njegovi junaci. Riječ je o tri žene- baki, kćeri i unuci- koje žive poput troglodita u katakombama Ušća, peru se u rijeci, spavaju na kartonima i zarađuju tako što za sitniš peru šoferšajbe na raskršću. Najšokantnije je to što tako radi i osmogodišnja djevojčica koja, da se shvatiti, ne ide ni u kakvu školu. Keča tri junakinje prati minuciozno i dugo. One se pred njegovom kamerom ponašaju prirodno i potpuno emocionalno otvaraju. Tijekom filma, kroz dijaloge saznajemo i ostatke socijalnog mozaika: otac curice je u zatvoru, a žena odvaja od zarade i šalje mu tamo novce; starica ima rodbinu koja je odsjekla i ne želi s njom imati posla; majka djevojčice nada se tome da će se skućiti, da dijete krene u školu- ali, tome nisu ni blizu.

Kečin film je poetski dokumentarac koji manje polaže na kontekst i informaciju, a više na emociju i vizualnu poetičnost. U tom smislu, Kečin film sliči na filmove sjajnog talijanskog Amerikanca Francesca Minervinija, ili na "Hale County, jutros" RaMella Rossa. Film čudesno izgleda, a to je tim više zadivljuje ima li se na umu da ga je snimao sam redatelj. Kao da je vizualnom ljepotom Keča pokušao pomalo dati mitske aure svojim junacima, suprotstavljajući veći-od-života vizualni pristup njihovoj besprimjernoj bijedi.

Uoči distribucije "Muzej revolucije" će biti prikazan u četvrtak 22. u Dokukinu KIC. Tom će se prilikom održati razgovor u kojem će sudjelovati arhitekt Maroje Mrduljaš i bivši beskućnik i osnivač humanitarne organizacije Fajter Mile Mrvalj, a redatelj Srđan Keča pridružit će se online.

MUZEJ REVOLUCIJE (Srbija 2021), režija: Srđan Keča, DokuKino KIC, četvrtak 22. 9., 20 sati

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 08:44