'PRINCEZA KORALJA'

PRVI BLOCKBUSTER KRALJEVINE JUGOSLAVIJE Publika je bila ushićena, a kritičari zgroženi! Posebno je ljut bio nacistički propagandist Goebbels...

 Programska knjižnica Princeze koralja

Snimanje koprodukcija u Hrvatskoj nije nikakva tekovina modernog doba. Davno prije “Igre prijestolja” i “Robina Hooda” zagrebački Jadran film bio je najjače poduzeće koje je stjecajem okolnosti bilo međunarodna filmska meka. U Mađarsku i Čehoslovačku nije se šezdesetih i sedamdesetih moglo samo tako, komunističke vlasti bile su sumnjičave prema filmašima sa Zapada i Dalekog istoka, što su naša filmska središta obilato koristila. Ovdje su se snimale skupe televizijske serije (“Vjetrovi rata”, “Rat i sjećanja”), realizirani su filmovi koji su poslije nominirani za Oscara (“Guslač na krovu”, “Sophijin izbor”), a Orson Welles kao da je češće boravio u Zagrebu nego u Hollywoodu.

Teški pregovori

Manje je, međutim, poznato da je navala stranih filmaša počela još za Kraljevine Jugoslavije - u razdoblju od 1929. pa do 1941. ovdje je snimljeno čak 57 igranih filmova. Najčešće su to bili poslovi iz usluge, stranci bi došli nakratko, snimili atraktivne eks­terijere naše obale i otoka i posao dovršili kod kuće, u Njemačkoj, Austriji ili Češkoj, u svojim modernim ateljeima i tonskim studijima za obradu filmova. Jako rijetko su to bile prave koprodukcije, a prva od njih bila je “Princeza koralja” iz 1937., nastala u službenom partnerstvu Trećeg Reicha (poduzeće F.D.F. - Fabrikation Deutscher Filme - pripadalo je koncernu Tobis, uz UFA najmoćnijem filmskom pogonu u Njemačkoj) i Kraljevine Jugoslavije (Jugoslovenski prosvetni film imao je sjedište u Beogradu i bio je pod državnim okriljem).

Film je nakon 1945. naprasno zaboravljen, iako za to baš nije bilo razloga, u pitanju je romantična komedija bez ikakvih političkih naglasaka, no već sama činjenica da je njegovo snimanje odobrio nacistički ministar propagande Joseph Goebbels bila je dostatna da ga se proglasi nepoželjnim. Ovih će dana imati ponovljenu hrvatsku premijeru na pulskom festivalu u pratećem programu “Vremeplov”, a uz njega će biti prikazan i kratki igrano-dokumentarni film “Pjesma Jadrana” nastao u istom razdoblju. Knjižica od stotinu stranica koju je uredio Leon Rizmaul, s prilozima, među ostalim, povjesničara filma Daniela Rafaelića, muzikologinje Irene Paulus i pokojnog Dejana Kosanovića, najvećeg autoriteta za kinematografiju do početka Drugoga svjetskog rata, dostatan je dokaz da je u pitanju ostvarenje koje istraživače filma mami zanimljivim detaljima o njegovu nastanku i kasnijoj sudbini u kinima.

Poticaj za snimanje “Princeze koralja” dao je Svetislav Ivan Petrović, u tom razdoblju uz Zvonimira Rogoza najpoznatiji jugoslavenski glumac s međunarodnom karijerom. Rođen 1896. u Novom Sadu, naočita stasa (prije se bavio sportom) i vrlo muzikalan, najprije se proslavio u nijemom filmu, da bi sve svoje adute iskoristio kako spada u zvučnom, povremeno koristeći ime Svetislav, a povremeno Ivan. Već u jesen 1936. stigao je u Beograd da bi promovirao budući projekt, prvu zajedničku koprodukciju Njemačke i Jugoslavije, ali pregovori nisu išli baš lako jer je jugoslavenska strana bila sumnjičava prema njemačkim filmskim ekipama. Naime, upravo tada se na Jadranu snimao film “Bijelo roblje - Oklopnjača Sevastopolj”, a uz insceniranje igranih dijelova usput su se pažljivo dokumentirala jugoslavenska ratna postrojenja. Skandal je jedva izbjegnut, a Petroviću je trebalo poprilično diplomatske vještine da uvjeri beogradske vlasti da se tako nešto neće dogoditi na snimanju njegova filma. Adut mu je bio što je angažirao Itu Rinu, slovensku glumicu izuzetne europske reputacije, što je bila velika komercijalna preporuka. Ona je već igrala u stranim produkcijama “Fantom Durmitora” i “A život teče dalje” snimanima u nas, a sparivanje njih dvoje, i to na prekrasnim dalmatinskim lokacijama, činilo se kao nepogrešiv komercijalni mamac.

Petrović je vrlo dobro pripremio projekt, priču je smislio Zadranin Stevo Klujić, osoba prilično zagonetne karijere, simpatizer nacizma i po svoj prilici obavještajac, koji je nakon pada Kraljevine Jugoslavije organizirao antisemitsku izložbu u Beogradu, da bi 1944. nestao u partizanskim čistkama. Pravi scenarij napisali su njemački profesionalci, među njima i Harald Giertz-Peterson, kasnije autor predložaka za “Blago u srebrnom jezeru” i prva dva dijela trilogije “Winnetou”. Redatelj Victor Janson nije baš pripadao prvoj njemačkoj ligi, ali je bio produktivan, a i uspješan kao glumac: poprilično korpulentan, bio je kao stvoren za komične karakterne uloge. Uzgred, s Itom Rinom glumio je u filmu “Kralj valcera”.

Sporedna zvijezda filma

Kakva je to bila koprodukcija? Zapravo, u cijelosti dirigirana iz Njemačke, jer su uoči snimanja iz Berlina došle 34 osobe, od kojih su 24 pripadale tehničkom osoblju, a ostalo su bili glumci. Osim Petrovića i Ite Rine, domaći je kadar bio samo skladatelj Ivo Tijardović: kad su ga preporučili Nijemcima, on je za provjeru odsvirao na klaviru nekoliko tema i odmah je položio ispit. Potpisao je čak i ugovor za šest filmova: da uskoro nije počeo rat, mogao je u Njemačkoj napraviti sjajnu karijeru. Uostalom, njima to što je on skladao nije zvučalo kao dalmatinska, nego kao talijanska glazba.

Kakva je priča “Princeze koralja”? Nemala je prevara da Ita Rina uopće ne glumi glavnu žensku ulogu nego sporednu. Ona je posvojena kći ribara Vukovića (Edgar von Winterstein), koji s mještanima živi od berbe dragocjenih koralja. Zaručena je za Matu (Wilhelm König) i nada se skoroj svadbi, no njezin izabranik potpada pod utjecaj krivih osoba. To su domaći kapitalisti koji žele brati koralje na suvremeniji način, uz pomoć ronilačke opreme, a u to društvo pripada i razmažena Didi Orsić (Hilde Sessak): njoj je tata kupio gliser koji je ona nepažnjom razbila o stijenu, no u pomoć joj priskače Marko (Petrović), Vukovićev pravi sin i vješti hidropilot. Marko odvede Didi na Zlarin i zaljubljuje se u nju, a ona se mijenja u zrelu curu, koja ga je dostojna.

Njemačka glumica je prema tome prava zvijezda filma, Ita Rina se pojavljuje u samo nekoliko scena, ali to domaćoj publici uopće nije bilo važno. Kada se pojavila u Osijeku na premijeri, obožavatelji su dugo opsjedali hotel u kojem je odsjela, a njezino ime na jugoslavenskom plakatu bilo je napisano najvećim slovima.

Snimanje je izazvalo pravu senzaciju, filmska ekipa najviše je vremena provela na Zlarinu, ali bilo je i scena u Šibeniku, Trogiru, Drveniku i Splitu. Film je tada bio masovna umjetnost i kad su na Hvaru dali oglas za 200 statista, došlo ih je puno više nego što su ih trebali. Na Zlarinu su napravili revoluciju u narodnim nošnjama, žene su tamo nosile jako široke suknje, no filmaši su ih prepravili i jako suzili da bi se bolje isticale obline: čak je i Ita Rina naručila za sebe jednu takvu.

Berlinska premijera

Victor Janson umalo nije poginuo tijekom pripreme jedne scene. Sa svojih 150 kilograma (tako su bar njegovu težinu ocijenili promatrači) najprije se razbio na stijenama, a zatim pao u more, pa su ga trojica statista morala spašavati. Zlarinjani mu nisu oprostili nešto drugo. U jednoj je sceni tražio od njih da opsuju izdajnika u svojim redovima i da se ne ustručavaju, što su oni zdušno napravili: domaćim članovima ekipe čak je bilo neugodno slušati sve te prostote. Kad je rad u Hrvatskoj završen (termini su bili od 2. lipnja do 6. srpnja), Janson je otišao na postprodukciju u Berlin i tamo sinkronizirao njihove psovke s njemačkim glumcima. Sve je ispalo mlako, a lijepo se vidjelo da zlarinski “glumci” govore nešto puno žeš­će. Film je imao berlinsku premijeru 29. listopada u kinu Primus-Palast, nije to bila prvorazredna dvorana, no i sam je Goebbels - koji je gledao sve njemačke filmove - procijenio da je “Princeza koralja” “trivijalno ostvarenje” i da ga spašava jedino dinamična Hilde Sessak. Bolji sud nije imao ni tadašnji dopisnik Centralnog presbiroa iz Berlina, kasnije slavni književnik Miloš Crnjanski, koji je smatrao da Jugoslavija nije puno profitirala takvim filmom. Ipak, u turističkim organizacijama bili su drugačijeg mišljenja, očekujući navalu Nijemaca koji su pogledali “Princezu koralja”. Uzgred, film je ubrzo dobio i novi naslov, “Na plavom Jadranu”, koji se smatrao puno komercijalnijim jer dio publike valjda nije ni znao što su to koralji.

Stroge kritike

Ni domaći kritičari nisu bili puno blaži, zgražali su se nad banalnim scenarijem i ukočenim glumcima, predbacivali su Iti Rini da bi pažljivije trebala birati projekte u kojima nastupa, no beogradska premijera prošla je sjajno, jer je zbog velikog interesa film prikazivan u još dvije dvorane. Najburnije je bilo u Šibeniku, gdje se teško mogla nabaviti ulaznica. Za gledatelje sa Zlarina morali su organizirati posebne projekcije, na koje su oni dolazili brodicama. Bilo je i razočaranih, no činjenica da je njihov otok dobio takvu povlaštenu poziciju u njemačkom filmu nije se mogla zanemariti.

Među vrlo strogim kritičarima “Princeze koralja” bio je i Ivan Goran Kovačić. Njegovu recenziju pronašao je Daniel Rafaelić u Hrvatskom narodu, on je film nazvao “glupom limunadom” i smatrao da stranci nešto drugo nisu ni mogli smisliti jer ne razumiju kakav je “intimni život” naših gledatelja. Nimalo čudno da je Kovačić od filmske umjetnosti tražio nešto drugo, njemu su takve lakirovke bile strane, međutim današnji gledatelji mogli bi se jako dobro zabaviti na pulskoj premijeri “Princeze koralja”. Nesumnjivo, problem je što je Ita Rina dobila premalu ulogu, u filmovima koje je ranije snimala znali su je - kao i ovdje - tipizirati u seljanku, ali njoj su itekako dobro odgovarale uloge modernih urbanih žena. Odlično bi se ona snašla i kao Didi Orsić, međutim Nijemci su valjda smatrali da je tako nešto samo za njihove glumice. Bilo je to razdoblje kad je slavensko podrijetlo već postajalo problem, ona je morala tražiti posebnu dozvolu da može glumiti u njemačkim filmovima, no kad ju je dobila, počeo je rat i vratila se u Beograd, gdje je se znatno kasnije sjetio Veljko Bulajić i angažirao u svom spektaklu “Rat”. Svetislav Ivan Petrović igrao je zapaženu ulogu u “ka und ka” melodrami “Sissi” s Romi Schneider, ali i u “Liftu za gubilište” Louisa Mallea. Bio je jedna od najvećih europskih zvijezda, a u nas ga nisu ispratili ni primjerenim nekrolozima.

Kako otkrivaju Rafaelić i Rizmaul, “Princeza koralja” bila je 2012. jedini podsjetnik da je Hrvatska primljena u Europsku uniju, jer su njih dvojica organizirali projekciju tog filma u Berlinu upravo u to vrijeme, zajedno s “Financijama velikog vojvode” F. W. Murnaua, također snimljenima u Dalmaciji. Kad je već film dobio takvu počast, u Puli ga nipošto ne bi smjeli propustiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 12:55