FILMSKI FINALISTI

Publika je odlučila: Najbolji su niskobudžetni film, užas Vukovara i komedija koja se sprda s domoljubljem

Najbolji domaći filmovi

 Press
Niskobudžetni film Ljubomira Kerekeša je sakupio 47 i pol tisuća gledatelja, a ‘Šesti autobus’ dokazuje da publika i dalje hoće u kino

Već dugo se u hrvatskoj kinematografiji nije zalomio niskobudžetni film koji je na repertoaru sakupio 47 i pol tisuća gledatelja. To je ne baš mali rekord za skromnu produkciju kojem može konkurirati film “Larin izbor: Izgubljeni princ”, no taj je bio napravljen po superpopularnoj sapunici “Larin izbor”, a “Marginalci” se nisu imali na što nasloniti. Zapravo jesu - na poletnu filmsku ekipu koju su predvodili Ljubomir Kerekeš i njegov sin Jan.

Za razliku od njihova prethodnog filma “Ufuraj se i pukni”, ovaj je puno zabavniji i živopisniji, odigrava se u fiktivnom zagorskom selu Črevo (tamošnja je parola: “Ni desno, ni levo, samo Črevo), a dva događaja obilježavaju zbivanja. Jedan je priprema skupštine, koju svi čekaju ne zbog govorancija najvažnijih ljudi u mjestu (teme su uvođenje kanalizacije i čišćenje kuća od nedozvoljenog oružja), nego zbog zabavnog programa i zakuske, a drugi je posjet lokalne televizije NNHRT (Naša najnovija Hrvatska televizija): njih zanima kakva su očekivanja seljaka otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju.

Glasajte za finaliste u kategorijama za nagradu Zlatni Studio

Film počinje natpisom da je Hrvatski audiovizualni centar i drugi put odbio financirati jedan proizvod Kerekesh Teatra, ali je zato obasuo novcem ostvarenja koja imaju jako slabu posjećenost: dokle tako, kao da se pitaju autori, spremni raditi i bez honorara, samo da dokažu svoju tezu da znaju privući publiku i bez skupe reklame. Pomoglo im je to što su imali pristup u sve naše multiplekse i nezavisna kina, ali i još nešto.

Bez obzira na to što su “Marginalci” imali službenog distributera, filmska je ekipa zapravo obavljala taj posao. Uvijek bi predstavila svoj proizvod, počastila gledatelje pivom i stvorila dojam da je projekcija nešto uistinu posebno. Kad bi svaki naš film imao takvu promociju, kuknjave zbog slabe gledanosti u domaćoj kinematografiji odavno bi prestale. Ne možemo a ne složiti se s njihovom parolom: “Dosta nam je hrvatskih filmova o ratu, dosta nam je tragedije i drame, treba nam smijeha, veselja i komedije”. “Marginalci” su uspjeli zadovoljiti sve te prohtjeve, pa ne čudi što je to najgledaniji film godine.

image

Ksenija Marinković u filmu ‘Marginalci‘

Dino Mozek/

Suđenje u Beogradu

Ipak, taj recept nije obavezan, postoje i odstupanja od pravila, o čemu svjedoči najveće iznenađenje ovogodišnje kinosezone, pogotovo kad je hrvatski film u pitanju. Tko bi rekao da ratni žanr može danas u tolikom broju privući publiku u kina (zasad više od 30 i pol tisuća gledatelja), i to još o tako mučnoj temi kao što su ratni zločini u Vukovaru.

Redatelj Edo Galić i njegov sin Dominik već su surađivali na filmu “Za ona dobra stara vremena” (2018.), a napravili su i dvije sezone dokumentarne serije “Heroji Vukovara”. Dok su radili na potonjima, doznali su za slabo poznatu priču o šestom autobusu. Zna se, naime, da je prema logoru na Ovčari krenulo pet autobusa punih vukovarskih zarobljenika, ali postojao je i šesti, koji nikad nije stigao na odredište. Gotovo je sigurno da su ga presreli četnici i pobili sve koji su bili u njemu. Radnja filma odigrava se u dva razdoblja - 1991. i 2008. - što nije loše jer nam daje perspektivu zbivanja u vukovarskoj regiji, ta nije baš ni danas ohrabrujuća, ali sve je bolje od onih nekoliko zastrašujućih mjeseci s početka devedesetih.

image

‘Šesti autobus‘

Radnja počinje 2008. u Beogradu, na suđenju za ratne zločine počinjene u Vukovaru. Jedan od njih je i spretni Štuka (Pavle Matuško) koji se uspio predstaviti kao žrtva time što je optužio svoje bivše suradnike. To, dakako, nema veze s istinom. U publici je mlada Olivia (Zala Đurić, kći glumaca Branka Đurića i Tanje Ribič), ona se predstavlja kao američka novinarka, a zapravo je najviše zanima zagonetka šestog autobusa, o kojoj je čula još prije. Došla je u pratnji Vukovarca Josipa (Mirko Petrić), koji je zapravo njezin vodič kroz labirint poluistina, o kojem i sama ponešto zna. Film je netipičan za naše standarde jer pokazuje da nisu svi Srbi, pa ni vojnici JNA, bili krvoloci, ipak je to prije rata bila nacionalno mješovita zajednica, u kojoj su neki jedva čekali da izbiju sukobi, a drugi su nastojali odmjereno procjenjivati tko je huškač, a tko nastoji da do rata ne dođe.

Akcijski su prizori vrlo dobro napravljeni, podsjećaju čak na dobre strane filmove, no neobično je što nam je trebalo toliko vremena da napravimo ozbiljno ostvarenje o vukovarskim stradanjima.

Nekoliko aduta

”Nosila je rubac črleni”, ratna komedija Gorana Dukića prema scenariju Sandre Antolić, ima nekoliko aduta, koje ne treba odbaciti. Već davno nismo vidjeli film koji se tako sprda s temom domoljublja. Naime, glavna junakinja je seljanka Anka (izvrsna Nataša Dorčić) kojoj je u jeku raspada Jugoslavije (za nju se Zagorcima ionako fućka) najvažnije pronaći prasca koji će oploditi njezinu prasicu Bebu. Ima ona kandidata, to je Roki, ali on je iz Srbije, što joj mještani počnu predbacivati. Anka se brani da je Roki već dugo u Zagorju, da je poput domaćina i da je svoju mušku dužnost obavio već puno puta, pa da podrijetlo, zapravo, i nije važno. Ona je ionako već donijela odluku i s Bebom kreće na put zagorskim brdima prema Rokiju.

image

‘Nosila je rubac črleni‘

Štos je u tome što u ovom filmu i životinje govore, kao u sjajnoj australskoj komediji “Praščić Babe”, doduše, ne tako da im se njuška pokreće u ritmu riječi, ali za takvo nešto hrvatski film zaista nema novca: “Babea” je producirao George Miller, a taj zbilja zna kako treba napraviti spektakl na ekranu. No, i ovako je simpatično kad Beba Anki postavlja pitanja koja se običan čovjek ne bi usudio i dobiva prave narodske odgovore. Govori i Isus Krist na raspelu u kapelici (glasom Janka Popovića Volarića), međutim, te su scene animirane i daju filmu posebni zaigrani štih. Isusu - onako razapetom - nije nimalo dosadno, zabavljaju ga ti bedasti Zagorci, muškarci jedva čekaju da se opiju, a žene da ogovaraju svoje susjede.

Ne smeta ga ni to što u susjednom žbunju mladi mjesni župnik ima spolne odnose s Ankinim kumčetom Ančicom (glumi je Tesa Litvan, koja je i posudila glas Bebi, a Rokija je sinkronizirao Goran Navojec, ali primjereno, sa srpskim naglaskom), ionako će se to zagladiti brakom s priprostim seoskim dečkom, prema tome, pred Bogom je sve u najboljem redu. Ančica inače odudara od svih žena u mjestu, zna voziti traktor, a Ankinim prijateljicama nabavlja haube za kosu kakve se koriste u frizerskim salonima. Tek da se ne kaže da je to zabit u koju su jedino prodrli radio i televizija.

Iznenađenje

Zanimljiv je tretman Domovinskog rata u filmu. O njemu doznajemo iz vijesti na radiju, okrzne se o tu temu i poneka replika, antisrpsko raspoloženje je prilično veliko, jedina igrana scena u vezi rata odnosi se na regrutiranje vojnika, a druga je bombardiranje sela koje je izvedeno animacijom: umjesto bombi, iz aviona izlijeću pečeni prasci na kolcu. Netko će prigovoriti da je to zafrkavanje na delikatan sižej, ali sve baš nije tako jednostavno. Koliko znamo, u Zagorju nije bilo ozbiljnih ratnih operacija, ali je bilo puno zagorskih branitelja raspoređenih po najvažnijim hrvatskim ratištima. Poginulo ih je 166, puno ih je teže ili lakše ranjeno, tako da je sama Krapinsko-zagorska županija kao lokacija zapravo pošteđena. Scenaristica i redatelj igrali su po skliskom terenu, ali nisu ozbiljnijih previda.

Film je u kinima prošao vrlo dobro, sakupio je više od 17 tisuća gledatelja, što je puno za današnje standarde hrvatske kinematografije, sa skromnim budžetom napravio je sjajan dizajn, puno je pomogla i odlična kamera Branka Linte koja je Zagorje dočarala poput raja na zemlji, svoju nagradu u Puli zaslužio je i Ljubo Zečević, šteta je i to što se Nataša Dorčić nije zakitila Zlatnom arenom za najbolju žensku ulogu, no svega toga trebalo je biti puno više.

Iznenađenje je da se među tri filma koja su dobila najviše glasova naših čitatelja nije našao “Stric” Davida Kapca i Andrije Mardešića, osebujni hrvatski film noir, koji ima vrlo dobru prođu na međunarodnim festivalima. Očito je problem bio u tome što je počeo s prikazivanjem u kinima uoči glasanja za Zlatni Studio, a to je, pak, bio popriličan hendikep. Ipak, Predrag Miki Manojlović, jedan od glavnih glumaca u filmu, probio se među njih troje koji su dobili najviše glasova, što je kakva-takva zadovoljština.

image
Jutarnji List
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 09:10