'12 GODINA U ROPSTVU'

RECENZIJA JURICE PAVIČIĆA Uzoran, pedagoški film velikog društvenog značaja

Film je vizualno dojmljiv, pun teške, vlažne jeze debelog američkog juga

Ono što je za vas baština, za nas je holokaust, rečenica je kojom su afroamerički politički aktivisti pred nekoliko godina poveli akciju da se u južnim državama suzbije “nostalgično” korištenje stare južnjačke zastave Dixie.

Taj revolt protiv Dixie simptom je kudikamo šire kulturne frustracije. Naime, premda je ropstvo na američkom Jugu sigurno najveća civilizacijska sramota u povijesti SAD-a, činjenica je da je u srednjoj struji američke kulture pogled na Stari Jug najčešće bio obojen šećernom nostalgijom.

Memoarska knjiga

Od Margaret Mitchell i D. W. Griffitha do “Pohanih zelenih rajčica”, Dixieland je najčešće bio imaginiran kao prostor zagubljene, romantične gospoštije.

“12 Years a Slave” crnog britanskog režisera Stevea McQueena, te crnog američkog scenarista Johna Ridleyja film je kojem je temeljni cilj bio da razbije tu romantičnu marcipansku polituru. Riječ je o filmu koji nastoji ono što je holokaust (dakle, ropstvo) prikazati kao holokaust, pri čemu su i McQueen i Ridley bili svjesni da im za takvu predstavu holokausta treba crna Anna Frank: osoba koja će se glasom izdvojiti iz potlačene, anonimne mase i progovoriti u prvom licu jednine. Tu “Annu Frank“ McQueen i Ridley našli su u čovjeku pod imenom Solomon Northup (1808-1863), crnom slobodnjaku i vašarskom violinistu kojeg su godine 1841. dvojica prevaranata opili, i pod lažnim imenom prodali za roba u Georgiju.

Solomon Northup dvanaest je godina proveo kao rob, promijenio trojicu gospodara, sve dok 1853. nije nagovorio jednog kanadskog drvodjelca i protivnika ropstva da u njegovo ime pošalje pismo na Sjever. Nakon što je oslobođen, Northup je postao aktivni abolicionist i napisao memoarsku knjigu za koju je - kako je istaknuo McQueen - posve skandalozno što je dan danas posve nepoznata. Britanski autor odlučio ju je načiniti poznatom tako što ju je filmovao.

Rezultat je film koji precizno i minuciozno, korak po korak, prati dvanaest godina Northupova robovanja. Pismeni, osviješteni muzičar ( Chiwetel Eijefor) prelazi iz ruke u ruku, a najduže je u posjedu sadističkog pijanca Eppsa ( Michael Fassbender). McQueen kronikalno iznosi događaje, pri tom pazeći da ne izostane nijedna potankost strahote ropstva: razdvajanje obitelji, praksa seksualnih robinja - miljenica, teški fizički rad, praksa kažnjavanja, preprodaja i hipoteke na “vlasništvo”. McQueen minuciozno rekonstruira ekonomiju i hijerarhiju ropstva, te sramotnu ulogu koju je kršćanstvo imalo u legitimiranju takvog poretka.

Što je bio problem

Pred McQueenom i Ridleyjem pri tom se nalazio problem kako napraviti film koji će biti film, a ne edukativni poster. Jer, “12 Years a Slave” ima pasivnog glavnog junaka koji cijeli film jedino zdvaja, a likovi se dijele na apsolutne žrtve i tek nešto nijansiranije tlačitelje. Tradicija filmova o holokaustu uči nas da to nije štof iz kojeg se lako stvara drama: nije, uostalom slučajno da se najpoznatiji dramski film o holokaustu (“Schindlerova lista”) bavi - Nijemcem.

Međutim, McQueen (koji je inače po obrazovanju slikar i video umjetnik) dovoljno je dobar režiser da dramske manjkavosti filma u znatnoj mjeri pokrije stilom. Film je retoričan, vizualno dojmljiv, pun teške, vlažne jeze debelog juga, kao da i pejzaž sudjeluje u kolektivnoj sablazni. McQueen je puno jači kad prikazuje stanja i atmosferu, nego kad treba “odraditi” obavezna dramska čvorišta, koja obično rješava hladno, eliptično, nerijetko kroz retrospekcije.

Uzoran posao

Nakana McQueena i Ridleyja bila je da naprave veliki pedagoški film, dramski “power-point” o ropstvu koji će se u idućim dekadama moći prikazivati u školskim učionicama, na memorijalima, u programima ambasada i na javnim televizijama.

S “Dvanaest godina ropstva” afroamerički holokaust dobio je takav film. “12 Years a Slave” stoga treba i mjeriti po onom što jest. Kudikamo je bolji od većine sličnih obrazovnih spektakala, i bitno bolji od - recimo - Wajdina “Katyna”, Egoyanova “Aratata” (o genocidu nad Armencima) ili “Hotela Ruanda”. Riječ je o filmu kojem će društveni značaj neizbježno biti veći od filmskog, no McQueenu treba priznati da je napravio uzoran posao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:33