Redatelj koji je perfektno reprezentirao ono što Zapad očekuje od filmaša Trećeg svijeta

Kad se 80-ih godina iranski film počeo uspinjati do globalne mode, ta je kinematografija imala niz dobrih autora. Ipak, postojao je jedan koji kao da je personificirao cijelu nacionalnu kinematografiju. Tu ulogu - koju je u japanskom filmu imao Kurosawa, a u poljskom Wajda - u iranskom je imao Abbas Kiarostami.

Abbas Kiarostami - canneski pobjednik iz 1997. - više nije među nama. Preminuo je u ponedjeljak u 77. godini u pariškoj bolnici od komplikacija prouzročenih rakom želuca. Svijet je tako napustio filmaš koji je karijeru otpočeo u predrevolucionarnom Iranu, koji je kao prvi probio u svijet iranski film pretvarajući ga u modu, da bi karijeru završio kao internacionalni autor, miljenik pariških producenata i canneskog festivala. Sa svojom smjesom autoreferencijalnosti, lokalne egzotike i modernističke stilizacije, Kiarostami je bio i ostao perfektni fotorobot onog što Zapad voli u “egzotičnim” kinematografijama.

Zlatna dekada

Kiarostami je rođen 1940. u Teheranu u imućnoj obitelji. Studirao je grafički dizajn i radio kao ilustrator, sve dok koncem 60-ih nije dobio ponudu za posao u kulturnom centru za djecu. Kiarostami tamo isprva radi slikovnice i plakate, da bi postup­no počeo raditi filmove o dječjem životu. Tu se definitivno “navukao” na film, ali i na dječje likove i teme. Prvi igrani dugometražni film “Izvještaj” snimit će 1977., tik prije iranske revolucije.

Slično kao što se modernistička kontrakultura 60-ih u Jugoslaviji svađala s režimom, ali podržavala njegove temeljne ideologeme, i u Iranu su umjetnici navijali za antikolonijalnu revoluciju, ali im se nije baš sviđalo kako je to u konačnici ispalo. Kiarostami se tu drži povučeno, neki put i preveć povučeno. U filmu rijetko dotiče političke teme, a kolege su mu često prigovarali što se ustručavao angažmana i u najburnijim razdobljima.

Kako god, pravi Kiarostamijev filmski uspon počinje nakon revolucije. Godine 1987. snima film “Gdje je kuća mog prijatelja?”, prvi dio kasnije trilogije o selu Koker. Taj film osvaja glavnu nagradu na festivalu u Locarnu, što je i prvi proboj postrevolucionarne iranske kinematografije u svijet. Od tog časa slijedi desetljeće redateljeve potpune inozemne afirmacije. Snima “Krupni plan”, čudnovati doku-fikcionalni eksperiment, dokumentarac o čovjeku koji se lažno predstavljao kao njegov kolega filmaš Makhmalbaf. Trećim dijelom kokerske trlogije “Kroz maslinike” 1994. prvi put ulazi u cannesku konkurenciju.

Godine 1997. za “Okus višnje” osvaja Zlatnu palmu u Cannesu ravnopravno s “Jeguljom” Japanca Shōheija Imamure, a 1999. svoju zlatnu dekadu okončava filmom “Vjetar će nas odnijeti”. Taj film - možda najtipičniji “case study” Irančeva stila i ideologije - u Veneciji će osvojiti Srebrnog lava.

Godine 2002. Kiarostami će snimiti svoj posljednji važni film, ujedno i atipičan. Riječ je o filmu “Deset” koji se sastoji od deset kadrova koji se svi odvijaju istog dana u istom automobilu koji vozi ista žena, teheranska urbana profesionalka. Kroz tih deset scena s različitim sugovornicima, Kiarostami se bavi pitanjem bračnog života, razvoda, odnosa majke i djeteta, te opresije “moralne” većine. “Deset” je Kiarostamijev najpolitičniji, najurbaniji i meni osobno najdraži film.

U tom trenutku Kiarostami je već superstar. Filmove mu producira tvrtka MK2 francusko-rumunjskog art-filmskog mogula Marina Karmitza. Praktički su pretplaćeni za glavni canneski program, a kad su 2002. u jeku histerije nakon 11. rujna SAD Kiarostamiju odbile izdati vizu, nastao je internacionalni skandal. U tom razdoblju Kiarostami počinje i snimati u inozemstvu, pa je u posljednjoj dekadi snimio tri filma u Ugandi (“ABC Afrika”), Italiji (“Ovjerena kopija”) i Japanu (“Kao netko zaljubljen”).

Nikad, međutim, nije htio emigrirati, stalno je tvrdio da bi u emigraciji bio kao “biljka iščupana iz korijena”. Također se ustručavao politiziranja. Naljutio je dio svojih zemljaka kad 2009. nije podržao studentske prosvjede, kao i kad nije podržao utamničenog kolegu filmaša Jafara Panahija.

Miljenik Zapada

Kao redatelj, Kiarostami se smatrao vizualnim nastavljačem tradicije iranske poezije. Često se bavio dječjim junacima i ruralnim ambijentom, a grad i urbano pokatkad je prikazivao s antipatičnim podsmijehom. Snima u dugim kadrovima, često se poigravajući položajem kamere i off-zvukovima, pri čemu je u boljim slučajevima postizao efekt dopadljivog crnog humora. Režijski jezik uvijek je imao crtu autoreferencijalnog, stalno “namigujući” gledatelju što autor ima na umu. Kiarostami je - ukratko - perfektno reprezentirao ono što Zapad očekuje od filmaša Trećeg svijeta.

U tom smislu, pozicija Kiarostamija u svjetskom filmu usporediva je s pozicijom koju je u jugofilmu imao Makavejev. Razlika je što je Kiarostami danas neusporedivo jače kanoniziran. U više anketa odabran je za najvećeg svjetskog filmaša 90-ih, nekoliko je njegovih filmova ušlo u liste 10 najboljih filmova svih vremena Sight and Sounda, a u Guardianovoj anketi iz 2006. izglasan je kao najbolji živući neamerički filmaš. Pretjerano? Osobno mislim - da. Ali, Kiarostami je stranoj publici očito znao dati ono što je očekivala od “titlovanog” filma, a ono što je radio radio je s nesumnjivim šarmom.