PIŠE NENAD POLIMAC

REZIME JEDNOG OD NAJUSPJEŠNIJIH IZDANJA ZAGREBDOXA Definitivno festival za publiku koju ne zanimaju medijske atrakcije

 Zagreb Dox
Pobijedio je kineski film 'Pjesnik na poslovnom putu' Ju Anqija, a karta više tražila se za 'Švedsku teoriju ljubavi'

Dvanaesti ZagrebDox završio je na najbolji mogući način, procjenom da je dosad imao rekordan posjet, oko 25 tisuća gledatelja, što je impresivan rezultat. Još je poticajniji podatak da se karta više tražila za “Švedsku teoriju ljubavi” gosta festivala Erika Gandinija, ali ne i za “Ronalda”, dokumentarac nagrađivanog Anthonyja Wonkea o nogometnoj superzvijezdi Cristianu Ronaldu.

Očito, festivalska publika ima svoj ukus koji nema puno zajedničkog s medijskim atrakcijama. Isto tako, razgovori s redateljima, tzv. Q&A seanse, bili su odlično posjećeni, što znači da je ZagrebDox već stasao u iznimno ozbiljnu manifestaciju.

Neobičan rad

Pobjednik festivala, dobitnik Velikog pečata u međunarodnoj konkurenciji, kineski je film “Pjesnik na poslovnom putu” Ju Anqija, koji je stigao s priznanjima iz Rotterdama i nekolicine azijskih festivala. Uistinu neobičan rad, materijal je snimljen 2002., kada se pjesnik Shu otputio u provinciju Xinjiang na samom zapadu Kine, svojevrsni “poslovni put” tijekom kojeg je napisao 16 pjesama, međutim, Ju Anqi dovršio je film tek prije dvije godine. Zašto? Po svemu sudeći zbog neslaganja glumca i redatelja oko toga kako bi cjelina trebala izgledati. Osim toga, ima tu i prilično delikatnih snimki, neka prostitutka masturbira Shuu kako bi postigao erekciju te još koješta, nije on neki tankoćutni umjetnik koji samo misli na stihove nego pustolov u potrazi za uzbuđenjima i seksom.

Za fanove teorija zavjere

Film je crnobijeli, impresivno izgledaju ti zabiti prostori u kojima se danas više ne bi mogli tako slobodno kretati, jer su nacionalne i vjerske trzavice u međuvremenu eskalirale, a kad se još na ekranu pojave Shuove pjesme, čini vam se da gledate eksperimentalni film.

Posebna priznanja dobili su dokumentarci “Reci proljeću da ne dolazi” i “Ruski djetlić”. Prvi je britanska produkcija, režirao ga je Saeed Taji Farouky, dosta poznat na međunarodnoj sceni. Film se odigrava u afganistanskoj provinciji Helmand, u kojoj su talibanski napadi svakodnevica, a zaštita Afganistanske nacionalne armije nedostatna.

Ovaj drugi je, međutim, poslastica za poklonike teorija zavjere, redatelj debitant Chad Garcia prati istragu ukrajinskog umjetnika Fedora Aleksandroviča koji je imao četiri godine kada je eksplodirao atomski reaktor u Černobilu, što dječaka nije ostavilo bez posljedica, radijacija mu je ušla u kosti. Zašto je došlo do katastrofe? Aleksandrovič za sve krivi radarsku postaju Duga 3 koju su Rusi instalirali pokraj atomske elektrane.

Ona je trebala ometati čitav eter, posebno Amerikance, zbog pištavog isprekidanog zvuka prozvali su je “djetlić”, međutim doseg joj nije bio takav kakav se priželjkivalo. Nije bilo druge nego prikriti njezin neuspjeh černobilskom katastrofom, a Aleksandrovič navodi niz primjera da potkrijepi svoju tezu. Tako je početkom tridesetih Staljin izgladnio Ukrajinu i pobio milijune ljudi, a ovo je bio samo sljedeći korak u tom istom smjeru. Osim toga, jedan od ruskih znanstvenika s kojim Aleksandrovič razgovara ne dozvoljava da se išta loše kaže o Staljinu.

U regionalnoj konkurenciji pobijedio je film “4,7” Đure Gavrana. Našem redatelju to je još jedno priznanje na ZagrebDoxu, već prije toga je nagrađivan za dokumentarce “Veliki dan” i “Presuda”. Naslov označava promile alkohola u krvi pronađene kod Siniše Spasojevića u trenutku privođenja u pritvor zbog obiteljskog nasilja: nikakvo čudo jer je prije toga popio litru i pol rakije i deset piva.

Obiteljska drama

Danas se vodoinstalater iz malog mjesta kod Požege smatra izliječenim alkoholičarom, a film objašnjava kako je došlo do incidenta, ne baš odmah, razgrće se sloj po sloj obiteljske drame, da bi se naposljetku u kadru pojavila i junakova bivša supruga, čije je ponašanje navodno izazvalo incident.

Kamera se samo usredotočuje na sugovornike, nema nikakvih vizualnih parada, tek nešto malo skokovite montaže, glazba je vrlo diskretna, a polusatni film protekne u trenu.

Posebna priznanja dobili su mađarsko-bugarski “Vlak nade” Kláre Trencsényi, još jedna dojmljiva tranzicijska priča o djeci koja nalaze najneočekivanije izlaze iz tranzicijskog bespuća, te dansko-srpski “Flotel Europa” Vladimira Tomića. Potonji ima dosta zajedničkog s “Pjesnikom na poslovnom putu” jer koristi materijale snimljene između 1992. i 1994., koji su tek sada oblikovani u novu cjelinu.

Priča izbjeglica

Redatelj je i narator, on je morao s majkom i starijim bratom iz okupiranog Sarajeva, završili su u Danskoj, a kako nije više bilo mjesta u prihvatnim centrima, za njih i još desetke drugih preuredili su brod kao privremeno boravište.

Isprva su sretni što su dobili vlastitu kabinu, bez obzira na to što u njoj nema prozora, izbjeglice zasnivaju i vlastite rituale kako bi stvorili iluziju da normalno žive, međutim, što su dulje u tom “flotelu”, pukotine su sve veće, a najapsurdnije je što se među njima javljaju nacionalne podjele kao da su kod kuće. Ponekad se ponašamo da je sirijski izbjeglički val nešto što se nas zapravo ne tiče jer imamo svoje domove, no kako je boraviti u zemlji koja te zapravo i ne želi prihvatiti, ponekad u nemogućim uvjetima, ovaj film upravo sjajno dočarava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:56