PIŠE NENAD POLIMAC

Škola u kojoj ravnateljica smiruje kolege na rubu živaca tako da ih pošalje na bolovanje

Film Zbornica

 Zff
Debitantski film Sonje Tarokić odlično je primljen na premijeri Zagreb Film Festivala

Debitantski dugi film Sonje Tarokić, koja u kinematografiji ima već poprilično iskustva, ali u kraćim formama, odlično je primljen na premijeri na Zagreb Film Festivalu u velikoj kino dvorani Studentskog centra. Budući da je znatan dio publike znao nekoga tko je radio na filmu (to je samo dojam, no rekao bih da nisam u krivu), atmosfera je bila izrazito navijačka, ne toliko tijekom projekcije koliko prilikom predstavljanja filmske ekipe. Potonja je zaslužila ovacije, jer tako komplicirano ostvarenje već dugo nismo vidjeli, s kadrovima u kojima se ponekad nađe i dvadeset-trideset glumaca, a sve to ne doima se pretrpano.

Dobra je dosjetka da je junakinja "Zbornice", pedagoginja Anamarija (Marina Redžepović, jedan od rijetkih autentičnih talenata domaćeg filma kojemu nije trebala glumačka akademija) zapravo autsajder u osnovnoj školi u kojoj se odigrava radnja, dugo je radila na određeno vrijeme i napokon su je primili za stalno. Zna ona puno svojih kolega nastavnika od ranije, s nekima je studirala i oni znaju sve o njoj a ona o njima. Čak i tako pikantne sitnice da si je "popravila" nos na estetskoj kirurgiji te da ravnateljica škole Vedrana (Nives Ivanković) ima posebne trikove kako da smiri kolege na rubu živaca – naprosto ih pošalje na bolovanje.

Za nas koji smo pohađali školu na prijelazu pedesetih u šezdesete ima ovdje puno novina, nekakvi savjeti, psiholozi, psihijatri, a iznad svega država koja se i ne trudi previše intervenirati u kaos koji vlada u obrazovnim ustanovama. Anamarija ima tu prednost što zna kako ostvariti ono što namjerava, popustit će ovdje, zategnuti ondje, no na kraju će sve biti po njenom. Dakako, uz jako puno nerviranja. Kako je već jasno iz naslova, glavnina radnje odigrava se u zbornici, svetom mjestu u koje učenici nisu smjeli ni kročiti (u gimnaziji je već sve bilo puno drugačije), a predstavljeni su manje-više svi nastavnici, neki s razlogom poput luckastog predavača povijesti (Stojan Matavulj satkao je najzanimljiviji lik), a neke ćete zaboraviti tek što ste pogledali film.

Uz to što je nakrcala fabulu tolikim brojem likova, Sonja Tarokić se odlučila i za otvorenu dramaturgiju. Morat ćete se pomučiti da povežete raznolike niti priče, jedan događaj ne veže se nužno na drugi, s kojim bi trebao biti kauzalno povezan, nego ostaje visjeti kao u zraku, sve dok ga ne smjestite u odgovarajući kontekst. Recimo, Anamariji je netko probušio prednje gume na automobilu, ona naziva svoga supruga da dođe u zbornicu što se njemu čini besmislenim, ona naime sumnja da je to osveta nepredvidljivog Siniše, međutim, i da je to točno, što bi njezin muž mogao u takvoj situaciji napraviti? Do kraja filma te gume se više ne spominju niti Anamarija pokušava satjerati Sinišu u kut. U jednoj drugoj situaciji, ona sa svojim sinčićem ide u školu, a prema njima idu tri nastavnice: Anamarija ih iz nekog razloga želi izbjeći i tjera klinca da se provlači kroz ogradu, kako bi izbjegli nepoželjni susret. Što joj je odjednom došlo? Sigurno ima za to valjan motiv, ali to valjda možete ustanoviti pri trećem, četvrtom gledanju filma. Ima tu i podzaplet o biranju predstavnika u školsko vijeće, no poprilično je nerazumljiv pa je bolje da mu ne posvećujete suviše pažnje.

Također, u jednoj situaciji Anamarija je napisala anonimnu prijavu protiv Siniše (to joj baš ne služi na čast), ali se ta također gubi u gustom tkivu radnje. Kad je ravnateljica Vedrana pozove da napiše očitovanje o nekom predmetu, uvjereni smo da je u pitanju prijava protiv Siniše, ali ne, problem je što su se u školi iznenada pojavili novinar i fotograf nekog medija, sa čime Anamarija zbilja nema ništa. Osim toga, kad ih se već spominje, nikad nam nije objašnjeno kojim su povodom oni došli. Prijavu protiv Siniše također kao da je progutao mrak.

Očito je da je to autoričina verzija realizma, jer i u stvarnom životu niste u potpunosti svjesni svega što se oko vas zbiva. No cijena tog koncepta je podugačko trajanje filma (dva sata i šest minuta), koje vas u posljednjoj trećini pomalo iscrpi. Da se neki iskusni dramaturg prihvatio tog scenarija i pobacao iz njega sve što nije ključno, dobili bismo glatku cjelinu koja ne bi bila duža od 90 do 100 minuta. Ne bi imala sve te otvorene situacije koje ničim ne završavaju, odletjeli bi i likovi koji nemaju nikakvu ozbiljnu dramsku funkciju, autorici se to zasigurno ne bi jako dopalo, ali amorfnost nije prevelika vrlina kad su filmski medij u pitanju. Također, u filmu nema nikakve ozbiljne priče, to si mogu dozvoliti Ingmar Bergman ili Robert Altman, jer kod njih je stil ujedno i sadržaj, no bolje je da to pravilo ne prenosimo na domaće filmaše, pogotovo ne na debitante poput Sonje Tarokić.

"Zbornica" ima dosta plusova i poneki minus, a od potonjih svakako izdvajam izostanak likova školaraca. Dobro, tu je mali Lovro kojem prijeti ponavljanje godine, zanimljiv klinac koji često izostaje iz škole i ne može se usredotočiti na učenje. Kad mu Anamarija smisli način na koji će odobrovoljiti nastavnicu s kojom nije u dobrom odnosima (Sandra Lončarić) i elaborira ga njegovoj majci, to je isprva odbijeno, ali je dječak ipak dobio prolaznu ocjenu. Nastavnica je poslije dobila od majke poticajan e-mail koji ju je oduševio, no ta gospođa ga svakako nije napisala. Anamarija? Možda.

U filmu je posljednji put nastupila velika hrvatska glumica Vera Zima, igra Anamarijinu majku i premda više nije u vrhunskoj formi, krajnje je uvjerljiva u toj ulozi. Običaj je da se u takvim situacijama nedavno preminuli glumci (Zima je umrla u studenom prošle godine) navedu u posebnom okviriću, međutim, toga se ovdje nitko nije dosjetio. Vera Zima zaslužila je bar takvu malu počast.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 05:30