JONATHAN ROSENBAUM

SLAVNI AMERIČKI FILMSKI KRITIČAR U POSJETU HRVATSKOJ 'Sundance je marketinška prevara, a Tarantino je sve samo ne nezavisni filmaš'

 Nikola Vilić / CROPIX
 

Ovih dana u Hrvatskoj je boravio Jonathan Rosenbaum (1943), jedan od najistaknutijih i najintrigantnijih američkih filmskih kritičara svoje generacije.

Autor petnaestak knjiga, Rosenbaum danas važi za jednog od vodećih živućih eksperata za djelo Orsona Wellesa. Napisao je knjige posvećene Jarmuschu i Kiarostamiju, ali i “Movie Wars”, knjigu koja oštro kritički secira odnos američke publike i prikazivača te neameričkog filma. U Hrvatskoj je Rosenbaum gostovao u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru gdje je predavao o filmu Jima Jarmuscha “Dead Man”.

Zašto baš Jarmusch, odnosno - zašto on i Kiarostami? Baš ste toj dvojici autora odlučili posvetiti knjige?

- Kod obojice je do te sklonosti došlo pomalo i privatnim kanalima. Kiarostamija sam otkrio ranije nego drugi američki kritičari zato što sam u Chicagu imao prijateljicu Iranku koja je pratila iranski. Do kontakta s Jarmuschem sam došao posredno. Pisao sam knjigu “Film of Future” o američkim eksperimentalnim filmašima u kojoj sam poglavlje posvetio njegovoj tadašnjoj i sadašnjoj curi Sari Driver.

U to doba Jarmusch je imao samo film “Permanent Vacation” o kojem sam pisao mlako. No, uslijedio je je tada niz njegovih izvanrednih filmova i postao sam ono što sam i danas: fan. Mislim da je Jarmusch zaista pravi “independent”, za razliku od recimo Tarantina.

Tarantino po vama nije nezavisni filmaš? A je li bio devedesetih?

- Cijela ta priča o bumu nezavisnog filma devedesetih je prilična laž. Jim Jarmusch je i dan-danas vlasnik svih svojih kopija i ima potpunu kontrolu nad svojim filmovima. S Tarantinom nije tako. On radi za velika studija, ona u njegovim filmovima ipak imaju zadnju riječ i vlasnici su tih filmova. Nedavno sam bio na jednoj akademskoj debati gdje je jedan od sugovornika koristio termin “Indiewood”, a ja sam se razbjesnio.

Interes je Hollywooda da vas uvjeri da je netko kao Tarantino nezavisni film, ali to nije istina. Uzgred - nikad o tome nisam pričao s Jarmuschem - ali sam uvjeren da je njegov “Ghost Dog: Way of the Samurai” zapravo parodija Tarantina.

Kritični ste i prema Sundanceu?

- Sundance je marketinška prevara. To je obmanjivanje publike. Tamo ljudi prikazuju nezavisne filmove, no glavni smisao festivala je da ti filmovi dobiju majors distribuciju, dakle da prestanu biti nezavisni. Kakav je to nezavisni film kojem je cilj prestati biti nezavisan?

Koja je tu bila uloga sad ozloglašenog Weinsteina?

- Weinstein je jednako sramotan kao producent i distributer, kao i seksualni prestupnik. Postoje nebrojeni filmovi koje je tobože distribuirao, a zapravo pokopao jer bi se potrudio da ih ljudi ne vide. To vrijedi za najbolji Kiarostamijev film “Kroz maslinike” koji je zakopao. Isti je slučaj bio s “Dead Man”. Ljudi iz prodaje praktički su prikazivačima govorili da ne budu ludi i ne uzimaju taj film. Ali, narastanju Weinsteinova kulta pomogli su mediji koji su ga uzdizali. Kritičarka New York Timesa Janet Maslin bila je praktički njegov glasnogovornik, objavljivala bi tekstove u kojima bi Weinstein poručivao koji su filmovi trebali dobiti nagrade, a koji ne.

Vaši tekstovi uvelike se bave odnosom filma i politike, te filma i ideologije. U akademskih člancima danas je to gotovo na norma, no čini mi se da u srednjestrujaškoj filmskoj kritici - pogotovo angloameričkoj - prema tome postoji zazor?

- Na mene je tu utjecala Europa. Morate imati na umu da je u Americi “politika” gotovo pa prljava riječ. Istodobno, postojali su brojni filmovi koji su bili odbačeni - po meni - iz političkih razloga, a među takve zasigurno spada i “Dead Man”. Pri tom je kritika koje je tobože bila nepolitična zapravo bila i te kako politična, ali toga nije bila svjesna. Dugo sam tijekom 60-ih i 70-ih živio u Parizu, i taj odnos prema ideologiji je nešto što me naučila Europa. Ne možete odabrati biti apolitični.

Vaša knjiga “Movie Wars” na neki način je polemika s američkim prikazivačkim sektorom, naročito multipleksima?

- Da. To je i do danas moja najprodavanija i najcitiranija knjiga. Imala je preko sto recenzija, i to unatoč činjenici da je izišla kod malog izdavača i bez ikakve reklame. Očito je tada (2000., op.) takla u žicu. Međutim, tu je knjigu srećom brzo pregazilo vrijeme. Naime, pisao sam je netom prije nego što će buknuti internet. Danas se u eri interneta dostupnost drukčijih i marginalnih filmova promijenila. Cijela je filmofilija bitno drukčija, a to ima i dobrih i loših strana - no dobrih je više.

Čini mi se da danas ima više mladih ljudi koji se zanimaju za “teške” filmove. U mojoj generaciji ni obrazovane niste mogli natjerati da odu gledati Bressona, a on nije najteži autor. Danas mladi kritičari kažu da je Pedro Costa “marginaliziran”. Kako marginaliziran - imao je zadnjih godina valjda trideset retrospektiva?

Kritični ste prema holivudskom oligopolu. Ali, morate priznati da i art-filmski svijet funkcionira kao oligopol u kojem ključnu ulogu ima nekoliko velikih festivala i “world sales” tvrtki… Nije li indikativno da će isti “art” i “nezavisni” filmovi igrati u art kinu u Zagrebu, Torontu i Seulu?

- Točno. Zato me uvelike izluđuje kad moji kolege kažu “ovo je u filmu bila dobra godina” ili “bila je loša godina”. Otkud nekom kompetencija da to može tvrditi? Postoje stotine filmova koji su tamo negdje, a nisu do nas došli jer ih nisu filtrirali Cannes, Toronto ili world salesi. Onaj tko iznosi takve tvrdnje previše vjeruje institucijama.

U Veneciji je nedavno napokon prikazan nikad dovršeni posljednji film Orsona Wellesa “The Other Side of Wind”. Na tom ste filmu navedeni kao konzultant?

- Da, bio sam konzultant. No, moja uloga je tu bila manja nego što je bila uloga konzultanta za novu verziju Wellesovog “Dodira zla”. Nju se čak ni ne može zvati director’s cut, zato što ju sam Welles nije nikad montirao. Međutim, istražujući pronašao sam njegovu promemoriju u kojoj točno opisuje kako bi “director’s cut” izgledao da ga je mogao napraviti.

U priču oko “The Other Side of Wind” sam ušao preko Oje Kodar koja je moja prijateljica i kod koje sam boravio u Primoštenu. Iako joj to ne priznaju, ona je gotovo pa suautor tog filma. Ona nažalost - koliko znam - još nije vidjela dovršeni film, jer zbog bolesti nije mogla u Veneciju gdje je premijerno prikazan.

Poznati ste i po tome što se ne libite lupiti neke autore. Larsa Von Triera ste nazvali “Trumpom art-filma”?

- Točno. A kad vidim neke njegove političke izjave, ta usporedba ima i političkog smisla, s obzirom da je Trumpa nazvao “silom prirode”. U jednom sam trenutku razmišljao da sastavim knjigu tekstova koja bi se zvala “Filmovi koje neću gledati”, a u nju bi svakako ušao i Von Trierov “Antikrist”, kojeg doista nisam do danas gledao. Najgore u svemu što Von Trier nije čovjek bez dara. Ali, u njegovom filmovima, sado-mazohizam pobijedi svaki politički stav.

Niste skloni ni Bergmanu? Kad je umro, napisali ste tekst pod naslovom “Scene iz jedne precijenjene karijere”?

- Bergman ima poneki dobar film, kao što je recimo “Persona”. Ali, mislim da njegovi filmovi danas govore malo, da nisu dobro starjeli.

Ipak, ne može mu se osporiti povijesni značaj? Filmovi kao “Sedmi pečat” dali su filmu kulturni kredibilitet kod visoko-intelektualne publike koja ga je dugo držala estradom, zabavom?

- Točno, ali nisam siguran je li to uopće dobro. Kad se art-film svede na to, onda dobijete efekt koji imate u SAD-u. Ako je art-film ono što radi Bergman, onda nam europski i azijski filmovi zapravo uopće ne trebaju, jer imamo Woodyja Allena.

Djetinjstvo u kući Franka Lloyda Wrighta

Kao dijete, odrasli ste u jednoj od najslavnijih stambenih kuća Franka LLoyda Wrighta, kući Rosenbaum?

- Da, tu su kuću naručili moji roditelji. Wright im je poslao nacrt, ali nikad nije došao u Alabamu, kuću su izvodili studenti i pomoćnici. To pripada tom nizu kuća koje je on nazivao “Usonian”, jer je držao da reflektiraju američki život. Moja majka ju je mrzila, a i ja.

Cijelo djetinjstvo nismo smjeli ostaviti neuredan ručnik ili papuče, jer nikad niste znali kad bi mogao banuti netko tko želi vidjeti kuću. K tomu, kuća je stalno curila. Danas je kuća muzej, plaća se ulaznica. Oni koji je posjete mogu među ostalim vidjeti moju dječju sobu u kojoj su moje knjige i igračke. To je bizaran osjećaj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 11:45