Slažemo se samo u jednom: Nemo će biti klasik film

Kako film postaje klasik? Zbog priče, atmosfere, dojma, glumaca... Kada govorimo o današnjim klasicima, nitko neće posumnjati je li to ‘Prohujalo s vihorom’, ‘ET’, ‘Lovac na jelene’ i još tisuće filmova kojima se i danas divimo i rado ih pogledamo. No, što je s modernim filmovima, koji su snimljeni u posljednjih dvadeset godina? Za mnoge ćemo moći ponosno reći da smo baš mi bili ti koji smo ga pogledali prvog dana prikazivanja u kinima, a uskoro će biti u društvu najvećih klasika kinematografije. Struka i “obični” gledatelji ne slažu se uvijek oko toga koji je film dobar, koji zaslužuje Oscar, a za koji je najbolje da nije ni snimljen, pa je tako i u ovom izboru.

Poznati filmski kritičar Nenad Polimac i novinarka Jutarnjeg lista Merita Arslani, filmofil i ljubitelj “velikog platna”, napravili su svoje liste budućih klasika. Kao i inače, struka i javnost se nisu pogodili, osim u jednom filmu, i to crtiću!

NENAD POLIMAC:

1. Nepomirljivi (1992.)

Clint Eastwood režirao je odlične filmove puna dva desetljeća prije no što je izborio svog prvog Oscara (posebno mi je drag “Odmetnik Josey Wales”), no ovaj vestern zbilja je nešto drugo, ponajprije zbog majstorskog scenarija Davida Webba Peoplesa. Zašto smatram da će Eastwoodovo djelce izdržati test vremena? Zapravo, ono je to već uspjelo, budući da je danas na blu-ray disku jednako popularno kao i svojedobno na DVD-u. Dramski stožer filma je lik nekadašnjeg revolveraša koji desetljećima potiskuje u sebi sklonost prema nasilju da bi ta u prigodnim okolnostima eksplodirala žešće no ikad dotad.

2. Tigar i Zmaj (2000.)

“Planina Brokeback” Anga Leeja izvrsno je ostvarenje, no ako bi uvjet bio da na osamu ponesem samo jedan njegov film, odlučio bih se za ovaj. Zašto? Vjerojatno bi presudila sklonost pustolovnim spektaklima, koja me držala još dok sam bio klinac: nikad je nisam prerastao. Što mi se najviše sviđa u filmu? Akcijski su prizori impresivni, ali sve smo to vidjeli u hongkonškim klasicima, od letenja po zraku do skakanja preko krovova. Puno je dojmljivija priča u kojoj nitko od protagonista ne dobije ono što želi: starija ratnica voli svog kolegu, no njega sve više obuzima srčana djevojka, koja se nakratko odlučuje za svoga vršnjaka, prije što na radikalan način odluči prekinuti taj krug.

3. Princeza Mononoke (1997.)

Crtići velikog japanskog animatora Hayaoa Miyazakija već su se naveliko emitirali na njemačkim satelitskim kanalima prije no što je prvo njegovo ostvarenje stiglo do naših kina. Ovaj je bio poput šoka: pustolovna fantastika za odrasle s neobičnim prizorima, koji su dočaravali svijet ogrezao u kaosu. Miyazaki inače preferira klince kao protagoniste, kako bi zatim dječji svijet pretvorio u njegovu suprotnost, s puno osjećaja za grotesku, no u ovom su filmu najvažnije promjene ugođaja - od scena krvavih bitaka do nevjerojatne pastoralne sekvence u močvari.

4. Pijanist (2002.)

Puno mi se više sviđa ovaj film Polanskog, dobitnik Zlatne palme (bar jedan na mojoj listi!), nego Spielbergova “Schindlerova lista”. Oba se bave stradanjima Židova u getu, izloženima mahnitanju nacista, no cinični Polanski primjećuje detalje koje bi netko drugi izostavio, poput okrutnosti žrtava jednih prema drugima. Pa dok “Schindlerova lista” završava happy-endom (ukoliko je u takvoj vrsti priče uopće moguće govoriti o “sretnom kraju”), u “Pijanistu” nacistički časnik, spasitelj glavnog lika, ne može umaknuti svojoj sudbini, što je primjereno završnicama na kakve nas je redatelj navikao.

5. Potraga za Nemom (2003.)

Što odabrati od Pixarovih filmova? “Priču o igračkama 2”, “Izbavitelje”, “Juhu-hu” ili “Nebesa”? Možda ipak ovaj krasan crtić, koji je donedavno bio najuspješniji proizvod te kompanije u kinima. Film ima dva jaka aduta. Prvo, u dramskom središtu je emocionalno snažan odnos oca i sina uz koji se vezujete bez suvišnih pitanja. Drugo, u fabuli je ključan motiv putovanja, koji zna biti inspirativan kako za knjige tako i za filmove. Najefektnije su scene u kojima se Marlin, tata malog Nema, priključuje jatu kornjača u australskim morima i zahvaljujući njima prevaljuje stotine kilometara. Nešto tako uzbudljivo i lijepo rijetko ste kad vidjeli na ekranu!

6. Crna knjiga (2006.)

Iz nekog razloga, fascinacija pisaca i filmaša razdobljem nacizma ne jenjava. Možda i stoga što nismo baš tako sigurni u tvrdnje da se tako nešto u ljudskoj povijesti više nikad ne bi moglo ponoviti. Drugi prilog Paula Verhoevena toj temi, na rubu je skandala, što je, uostalom, primjereno redatelju koji je u međuvremenu potpisao “Sirove strasti” i “Plesačice”. Junakinja je Židovka, koja sebe ne doživljava kao žrtvu, nego kao onoga koji preživljava po svaku cijenu: ne zna se kada joj je strašnije, dok se pretvara da je arijevka u nacističkom glavnom štabu ili kada stignu “oslobodioci”. Čudan spoj eksploatacijskog filma s puno seksa i nasilja, virtuozne režije i osebujnog autorovog svjetonazora.

7. Posljednji Mohikanac (1992.)

Veliki pisac Elmore Leonard gledao je film Michaela Manna i zaključio: “Ovo je sjajno, jedna od najboljih hollywoodskih stvari posljednjih godina”. Bio je začuđen, jer je očekivao tipičan hollywoodski blockbuster, a dobio je vrlo vjernu ekranizaciju romana J. F. Coopera, s krasno evociranim povijesnim razdobljem i s glumcima koji se nisu štedjeli: Daniel Day-Lewis i njegovi partneri trčali su šumom iz petnih žila, kao što se na ekranu i vidi, bez pomoći filmskih trikova. Iako mi se jako sviđa romantični naboj u nijemoj verziji Mauricea Tournera, rekao bih da Mannov film u tom pogledu nimalo ne zaostaje.

8. Čovjek bez lica (1997.)

Hollywoodska karijera Johna Wooa ocjenjuje kao veliki gubitak vremena za najkarizmatičnijeg azijskog redatelja, no s time se uopće ne slažem. “Nemoguća misija 2” sjajno je režirana, a ovaj neobičan akcijski triler u kojem John Travolta i Nicolas Cage mijenjaju lica, ali ne i karaktere, jedno je od ključnih ostvarenja protekle dvije dekade. Mogao ga je potpisati samo filmaš istočnjačke provenijencije, kojemu zakoni fizike ne predstavljaju ništa posebno i koji ne robuje strahu da njegove preuzetne dosjetke neće biti osobito uvjerljive. Povrh svega, Woova vizualna pirotehnika ovaj put nadmašuje sve što je ostvareno u njegovim hongkonškim remek-djelima.

9. Sjećanje na ubojstvo (2003.)

Michael Mann i Jonathan Demme uveli su u novije doba priče o serijskim ubojicama u ozbiljnu filmsku umjetnost, no s Hannibalom Lecterom, junakom romana T. Harrisa, u međuvremenu smo se malo previše zbližili da bismo ga se i dalje plašili. Zlikovac koji ubija mlade žene u ovom južnokorejskom trileru ostaje nam zagonetka i nakon završnice, međutim, važnije je što se redatelj Joon-ho Bong drznuo pomiješati krimić s politički angažiranim filmom i epskom kronikom: posebna je vrlina što nikad niste sigurni u kojem će smjeru on razigravati radnju.

10. Smrt gospodina Lazarescua (2005.)

Ne pamtim da sam ikad kao začaran buljio u prostore ružnog stana u neboderu iz socijalističkog razdoblja i u neuglednog postarijeg protagonista koji svoju bolest samo podjaruje obilnim ispijanjem “domaće medicine”. Redatelj Cristi Puiu postigao je naizgled nemoguće, da svakim pokretom kamere kao da otkriva nove prostore, iako su ti jednako grozni kao i oni koje smo dotad gledali. A kada se radnja premjesti u bolnicu s najsuvremenijom opremom, započinje znanstvena fantastika! Novi rumunjski film najznačajnije je što se dogodilo europskoj kinematografiji u protekle dvije dekade.

MERITA ARSLANI:

1. Iskupljenje u Shawshanku (1994)

Morgan Freeman je ovom filmu ono što je Clint Eastwood bio u “Alcatrazu”, filmu s kraja 70-ih koji je “majka svih zatvorskih filmova”. Ali, Shawshank će postati vječan zbog dvije stvari koje su inače vječne u životu, a to su nada i sloboda, koje su zapravo središte ovog genijalnog filma. Shawshank će ostati i kao dokaz da su u Hollywoodu nekada radili pravi umjetnici.

2. Kad jaganjci utihnu (1991)

Ovo je najnapetiji triler snimljen u posljednjih dvadeset godina, a možda čak i više. Jodie Foster i Anthony Hopkins već su ušli u povijest kao najintrigantniji filmski par ikada, a zajedno se u filmu pojavljuju jedva 17 minuta. Genijalno! Genijalno! Genijalno! Genijalno!

3. Vrtlog života (1999)

Ovakav film se snimi jednom u 20 godina. Malo koji film uspije biti toliko zabavan, a da uopće nije riječ o komediji. Najveći plus filma je to da je ono što bi svaki film trebao biti, a to je da vam da drukčiji pogled na život, svijet i ljude. Ne znam tko mi je bolji, Kevin Spacey ili Annette Bening, koju sam nakon ovoga konačno počela percipirati kao ozbiljnu glumicu.

4. Djevojka od milijun dolara (2004)

Kada u jednom filmu imate Clinta Eastwooda i Morgana Freemana, a režirao ga je Eastwood, onda je sve jasno. Rijetko se u nekom filmu vidi toliko strasti, a ujedno je film zbog kojeg ćete plakati i smijati se u isto vrijeme. Ali, neće vam biti žao nijedne suze koju ste prolili.

5. Thelma & Louise (1991)

Jedan od onih filmova koji ćete htjeti gledati još jednom, još jednom i još jednom. Isto tako je najupečatljiviji film iz Hollywooda koji je dobio društvenu važnost zbog tematike kojom se bavi, zlostavljanim ženama od kojih je Thelma samo jedna od njih. Thelma i Louise su najbolje prijateljice u povijesti kinematografije.

6. Zgodna žena (1990)

Bilo bi zbilja tužno da među budućim klasicima nemamo neku romantičnu priču, a nema bolje od “Zgodne žene”. Ne znam da li bih rekla da je to najbolja verzija “Pepeljuge” ikad snimljena, ili mi je bliža teorija da je “Zgodna žena” ono što je “Doručak kod Tiffanyja” bio šezdesetih. Ako je mogla Audrey Hepburn, onda može i Julia Roberts.

7. Dobri momci (1990)

Film s najboljom gangsterskom pričom svih vremena (neka mi Bog oprosti što sam tako okrenula leđa Kumu) i koji je otvorio prostor i za druge važne filmove koji su snimljeni nakon njega, kao što su “Privedite osumnjičene”, “Pulp Fiction”... Svatko tko ga je pogledao, želio je biti jedan od “momaka”. Pa makar s one strane zakona.

8. L. A. Confidential (1997)

Film u kojem ništa nije onako kakvim se čini i jako mi je drago što mogu jedan detektivski film staviti na ovu listu. Sjajna priča s odličnim glumcima jednog će dana biti film o kojem će nas naši unuci pitati kakav je bio i da li ga se isplati gledati.

9. Matrix (1999)

Toliko je dobar da će i za sto godina biti inovativan. Trenutno ”Matrix” ima kultni status i čak nije toliko dobar zbog specijalnih efekata, iako naravno ni oni nisu zanemarivi. Dapače! Danas su nam filmovi poput “Povratka u budućnost” smiješni. Ovaj za trideset godina neće biti smiješan.

10. U potrazi za Nemom (2003)

Jooooj! Najljepši crtić s najdivnijom pričom koji sam ikad gledala. Ima još crtića koji su mi briljantni, ali Nemo je jedan i jedini. Uzbudljiv, smiješan, emotivan... Životna drama bića u podmorju toliko je fascinantna da sam i u ovom trenutku naježila kada sam se sjetila nekih scena. Nemooooo!