PIŠE JURICA PAVIČIĆ

SPECIJALNI IZVJEŠTAJ SA SARAJEVO FILM FESTIVALA Kosovski film Ise Qosje favorit za glavnu nagradu

‘Tri prozora i vješanje’, iako se bavi ratom i silovanjima, nije turoban film te ima sjajnu mjeru između drame i komedije

Na samom početku filma “Tri prozora i vješanje” trojica starih seljana sjede u hladu krošnje stabla u polju. Svađaju se, raspravljaju o koječemu, a u jednom trenutku hvale se kako stabla s takvom hladovinom nema daleko uokolo. No, gledatelji kosovskog filma redatelja Ise Qosje uskoro će doznati da hvaljeno stablo krije i tajnu.

Pod tim stablom, naime, u ratu su srpski vojnici silovali pet mještanki. Zbog patrijarhalnog okružja i stida silovane kriju istinu, pa tu činjenicu znaju samo one, njihovi muževi, a neki put niti oni. No, jednog dana iz grada stigne seljak sa svježim novinama. U novinama stoji da je oko silovanja pokrenuta istraga te da je jedna od žrtava svjedočila. U patrijarhalnoj sredini, međutim, vijest izazove samo pomutnju: lokalni muževi, kafana, a najviše prepredeni načelnik ( Luan Jaha) počnu sumnjičiti koja je od žena “obrukala” selo.

Važan redatelj

“Tri prozora i vješanje“ film je Ise Qosje, sina jednog od istaknutijih albansko-kosovskih pisaca i jedinog kosovskog režisera koji je svojevrsni bajpas između današnjeg kosovskog filma i onog iz perioda SFRJ. Isa Qosja zaslužan je i za prvi mali uspjeh kosovskog filma odmah nakon osamostaljenja. Godine 2005., u jeku euforije mladom samostalnošću, Qosja je u Sarajevo došao s filmom “Kukumi”, jacques-tatijevskom komedijom koja se kroz alegoriju o odbjeglim luđacima ismijavala s poletom, stjegovima i mitinzima novog doba.

Moram priznati da nisam jako volio “Kukumi”, no postojalo je nešto temeljno mentalno zdravo u tom filmu. Samo tri godine nakon oslobođenja, kosovski se film s nacionalnim ideologemima bio spreman zafrkavati.

Samoironija

Takva zdrava samoironija karakterizira i “Tri prozora i vješanje”. Iako se bavi ratom, silovanjima i patrijarhatom, Qosjin film nije turoban te ima sjajnu mjeru između drame i komedije.

Redatelj s mizanscenskom preciznošću i fenomenalnim smislom za geg dočarava ruralnu sredinu, ali istovremeno vješto izbjegava kolonijalnu samobalkanizaciju.

Kad muški mobing u selu eskalira, Qosja popusti pedalu humora i film funkcionira kao potresna drama, ali humor ne nestaje sasvim. Pri tom pratimo četiri obitelji, petnaestak uvjerljivih muških i ženskih karaktera, a sve to u konciznih 93 minute.

“Tri pozora i vješanje” sigurno je najbolja stvar koja se ove godine dogodila Sarajevo film festivalu. Jer, posljednjih godina SFF-u se često i opravdano prigovaralo da je festival na kojem je ambalaža daleko nadrasla sadržaj.

Puno uglednih gostiju, radionica, “evenata”, filmskih činovnika, promocija ovih i onih fondacija i fondova, no u toj korporatizaciji na SFF-u se pomalo gubio - natjecateljski program, a pogotovo igrani. Sarajevo je širilo “regiju” do neprepoznatljivosti, igrana konkurencija brojčano se smanjivala, a pobjednici su sve češće bili filmovi koji su struci već bili otprije uvelike poznati.

Tek dva ‘eks-ju’ filma

Tako je na papiru izgledao i igrani natjecateljski program ove godine: samo devet naslova zemljopisno razvučenih od Gruzije do Švicarske, te samo dva “eks-ju” filma: hrvatska koprodukcija “Cure” Andree Štake (blago razočaranje festivala), i - kosovski film Ise Qosje. Zato bi za SFF bilo fenomenalno kad bi “Tri prozora i vješanje” večeras dobili nagradu.

Filmovi iz Gruzije otkriće festivala

Kosovskom filmu konkurenti su za Srce Sarajeva i dva solidna gruzijska filma.

Bolji od ta dva su “Nevjeste” debitantske autorice Tinatin Kajrishvili, film o mladoj majci kojoj suprug mora odguliti još sedam godina zatvora, a ona u krojačkom salonu upozna čovjeka koji joj se sviđa. I trenutno pomodni grčki “wierd wave” (čudni val) u Sarajevu je nadopunjen novim luckastim naslovom. To je “Oganj” (Blast) režisera Syllasa Tzoumerkasa, film koji se od filmova Lanthimosa i društva razlikuje što je mnogo izravnije političan. Junakinja filma Marija majka je troje djece koja otkrije da su joj roditelji - vlasnici trgovine - spiskali obiteljski imetak i udužili se do grla. Junakinjin šogor je pak fašist, a sama junakinja teško podnosi odvojenost od muža pomorca. Sve se to izlaže kroz miks nadrealnih obiteljskih prizora te obilje flešbekova za koje - kao kod Buńuela - uskoro niste načistu jesu li zbilja ili uobrazilja frustrirane junakinje. Finale filma hrvatskom gledatelju mora biti sablasno. Suočen s nesavladivim dugovima, stari otac spali borovu šumu uz more u rodnom selu, ne bi li zgarište prodao hotelskom konzorciju.

Teško je naći bolju političku metaforu za grčku, ali i hrvatsku krizu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 19:33