PIŠE NENAD POLIMAC

'SRCE OD ČELIKA' Ratni film koji smo zamalo proglasili budućim klasikom

Finale kao da je posuđen iz naših partizanskih filmova

Lako je shvatiti zašto filmovi o 2. svjetskom ratu i danas privlače gledatelje. Na ekranu možete dočarati krajnji realizam, kao da se sve odigrava u vašem susjedstvu. Nema tu vijetnamskih džungli niti pustara Srednjeg istoka, high tech dosjetki niti satelitskog navođenja, sastojci su bazični - ljudi, oružje i oruđe.

S takvim polazištem David Ayer, zanimljiv scenarist (“Dan obuke”) koji se u međuvremenu prometnuo u prilično kompetentnog redatelja (“Posljednja patrola”), napravio je ratni film koji ima puno više zajedničkog sa “Spašavanjem vojnika Ryana” Stevena Spielberga negoli s “Nemilosrdnim gadovima” Quentina Tarantina, unatoč tome što s potonjim dijeli istog glumca, Brada Pitta. Spielbergov je film, naime, uronio u razdoblje prve polovice četrdesetih kao da je dokumentarac, samo uz ne malu pomoć kompjutora.

Pet likova u tenku

Tarantinov film je stilizacija, a Ayera želi da publika doslovno osjeti blato njemačkih cesta i pašnjaka u posljednjim tjednima rata, da shvati kako je bilo povlačiti se u prljavoj uniformi kuda god to situacija nalaže, bez mogućnosti održavanja bilo kakve higijene. Budući da je to ipak moderna holivudska produkcija, dočarao je bljeskanje municije na način na koji još dosad nismo vidjeli u ovakvoj vrsti filmova, a i jedna tenkovska bitka povremeno je inscenirana kao da je u pitanju video igra.

“Srce od čelika” (kako je u nas preveden “Fury”) bavi se posadom američkog tenka Sherman u travnju 1945., tijekom slamanja konačnog otpora Hitlerovih trupa. Ayerova je dramaturgija minimalistička, u tenku je samo pet likova i on izbjegava sve što nema veze s njima, ne zalazi u prošlost tako da ništa o njima i ne znamo, osim da su zajedno sudjelovali u ratnim operacijama još od afričke kampanje, tj. 1943. godine, a emocionalni fokus nije toliko karizmatični narednik Grandaddy (Pitt), koji dobro govori njemački, mrzi esesovce i ne riskira živote svojih vojnika, koliko mladi Norman (Logan Lerman), zamjena u posljednji čas za poginulog pomoćnog vozača i mitraljesca: njega su obučavali za vojnog daktilografa, a sad mora pucati na balave pripadnike Hitlerjugenda, što mu njegov moral ne dozvoljava.

Samoubilački pothvati

U tenku je teško inscenirati dramu (tome se približio jedino izraelski filmaš Samuel Maoz u “Libanonu”), pa Ayer dozvoljava svojim junacima da povremeno napuste taj klaustrofobični prostor: prva duža scena odigrava se tek u osvojenom njemačkom gradiću, u stanu u kojem Wardaddy i Norman zatiču dvije žene (stariju igra Anamaria Marinca iz rumunjskog dobitnika Zlatne palme “Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana”) i nakratko se nađu u mirnodopskoj kapsuli, međutim, njihovu idilu prekida brutalan upad trojice preostalih članova posade.

Ekipa počinje funkcionirati kako spada tek u bitci s njemačkim tenkom, a u završnici su već prekaljeni borci kojima su samoubilački pothvati normalna stvar. U cjelini, “Srce od čelika” solidan je prilog ratnom žanru, iako nije bez nedostataka. Ayer suviše naglašava očigledno, da ti momci zapravo uživaju u ratu, spomenuta scena u njemačkom stanu predugo traje, a finale kao da je posuđen iz naših partizanskih filmova. Šteta, po odličnom uvodu već smo ga bili spremni svrstati u buduće klasike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:36