DOKUMENTARAC VINKA GRUBIŠIĆA

Što je disident Tuđman govorio u svojoj prvoj pojavi na filmu

 Screenshot: Youtube
Grubišićev studentski uradak koji je nakon 26 godina izvučen iz ‘bunkera’ donosi svjedočanstva bivših boraca NOB-a

Vinko Grubišić bio je 1988. student režije treće godine na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i zadatak mu je bio napraviti dokumentarni film. Zazirao je od socijalnih sižeja, nisu ga zanimali filmovi o radnicima i nezaposlenima, ali su ga zaintrigirala gibanja među bivšim partizanskim borcima (njihova se organizacija zvala SUBNOR - Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata), koji su krajnje različito reagirali na krizu u zemlji i na tendencije revalorizacije uloge komunista u stvaranju socijalističke Jugoslavije. Svom profesoru Nenadu Puhovskom predložio je koncept za film u kojem bi se ogledao čitav dijapazon tih proturječja, smatrao je da bi ga zgodno bilo prožeti citatima iz manifesta “Kino-oko” velikog ruskog autora dokumentaraca Dzige Vertova, i dobio zeleno svjetlo da uzme kameru i okupi ekipu.

Krema s kongresa

Svakom od sugovornika pristupio bi s pitanjem kakav bi film trebalo snimiti o borcima i njihovoj ulozi u socijalističkoj revoluciji (tako bi to napravio i Želimir Žilnik u jeku crnog vala, ali zasigurno puno bezobraznije). Političkog moćnika Jakova Blaževića snimio je u radnom kabinetu njegove vile na Tuškancu, nekoć vrlo utjecajnog Marka Belinića na okolnim perivojima, a kao vodič kroz film poslužio mu je Pantelija Marić, ne pretjerano utjecajan u boračkoj organizaciji, ali vrlo popularan u medijima jer je zastupao prava “malog čovjeka”. Mladom redatelju kao poručen je došao kongres SUBNOR-a u proljeće 1989., na kojem je zatekao cjelokupnu kremu te organizacije, od Stanka Stojčevića i Ive Latina do Andrije Rašete i tadašnjeg predsjednika Rista Džunova, snimio ih za ručkom i dok igraju kozaračko kolo.

Pantelija Marić dao mu je šlagvort koji je trebalo iskoristiti: rekao je, u filmu koji “vi skojevci” pripremate, ne bi trebalo razgovarati samo s onima koji su danas na položajima nego i s onima koji su “skrenuli s linije”.

Dvije dobre preporuke

Grubišiću se učinilo da je idealni predstavnik ovih potonjih general Franjo Tuđman, koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća bio na crnoj listi, nije smio istupati u javnosti, ali kako je u pitanju bila studentska vježba smatrao je da to ne bi smio biti preveliki problem, a i gibanja u društvu bila su već takva da se više nije striktno znalo tko je poželjan a tko ne. Veći je problem bio hoće li ga Tuđman uopće primiti, no Grubišić je imao dvije dobre preporuke, dobro je znao njegovu vilu u Nazorovoj jer su se tamo često snimale koprodukcije (pa i naš film “Jedanaesta zapovijed”), a imao je i veza s kanadskom dijasporom s kojom je kontaktirao i prisilno umirovljeni general. Tuđman je pristao na razgovor, ostali su kod njega čitavo poslijepodne, razgovarali su o mnogočemu, ruskoj literaturi i slučaju Trsta (direktor fotografije Nikola Filipović bio je Slovenac iz tih krajeva), a Ankica Tuđman ponudila ih je čajem. Grubišić tada još toga nije bio svjestan, no on je prvi naš redatelj koji je uspio snimiti Tuđmana na filmu u boji.

Film je nazvan “Do posljednjeg daha”, ne toliko zbog Godardova klasika nego činjenice da je većina protagonista uistinu na izmaku daha, pokazan je ispitnoj komisiji i osobito se dopao profesorima Zvonimiru Berkoviću i Puhovskom, dok su drugi bili nešto suzdržaniji, nisu bili sigurni je li to uistinu dokumentarac (redatelj je umetao štošta između izjava svojih sugovornika, od žurnala iz NDH do inserata iz “Kapelskih krijesova” s još mladom Nadom Gačešić i Žarkom Radićem), međutim, ispit je bio uspješno položen. Film je poslije završio u arhivu Akademije, spomenuo ga je jedino Tuđman u trećoj knjizi svog “Osobnog dnevnika”, natuknuvši kako ga je posjetila mlada zagrebačka filmska ekipa dok je još bio politička persona non grata, i na tome bi vjerojatno sve i ostalo da ga Puhovski nije uvrstio ove godine u ADU Dox, prateći program ZagrebDoxa.

Završna rečenica

Bila mu je to odlična ideja, jer je film danas iznimno intrigantan. Tekst Dzige Vertova čita popularni spiker Radio Zagreba Vladimir Mahovlić, ali u srpskom prijevodu, tada jedino dostupnom, što filmsku cjelinu čini još nadrealnijom, ubrzani snimci s ulica u Vertovljevom stilu prelamaju se s poetičnim kadrovima sa zagrebačkog Krematorija, a po onome što govore neki od bivših boraca već naslućujete skori raspad države.

Najsugestivniji je Tuđman koji odmah unosi polemičnu notu sugerirajući mladim filmašima da ne razgovaraju samo s “foteljašima” nego i s onima koji nisu pristajali na sve kruću dogmu, pa su odstranjeni: pogotovo se to osjetilo na hrvatskoj sceni, gdje nitko od onih koji su sudjelovali u revoluciji više nije politički aktivan, ali zato boračka organizacija govori u njihovo ime. Smeta mu i što su komunisti eksploatirali entuzijazam mladih u poratnim godinama, dok je osobito efektna njegova završna rečenica: “Povijesna zbivanja trebate shvatiti kao cjelovečernji igrani film, tko su tu scenaristi i redatelji, tko zna što se stvarno događa a tko su sporedne ličnosti.” Da je Grubišić poželio pokazati svoj studentski film na tadašnjoj Televiziji Zagreb, to mu zasigurno ne bi odobrili, no “Do posljednjeg daha” je dragocjeni povijesni dokument koji bi zaintrigirao i najširi krug publike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 00:45