Svaki put kad pogine, sjećanje mu prebace u njegova klona. Pritom ne smiju usporedno postojati dva ista. No upravo to se dogodi...

U svibnju 2019. Južnu Koreju u Cannesu je predstavljala crna komedija “Parazit” Bong Joon-hoa i dobila Zlatnu palmu. Njihova je kinematografija tamo kotirala kao jedna od najzanimljivijih u svijetu, nekoliko redatelja se upravo tamo i proslavilo, ali nikad nisu dobili tako visoku nagradu.

To je, međutim, bio tek početak. Početkom sljedeće godine film je najprije dobio Zlatni globus za najbolji strani film, zatim nagradu Britanske akademije za film i televiziju (BAFTA), a naposljetku i Oscara za najbolji film, što se nikad prije nije dogodilo: takva vrsta ostvarenja obično bi se natjecala za najbolji strani film, no prvi je put glavnog Oscara dobio film koji nije na engleskom jeziku.

“Parazit” je nagrađen i za najbolju režiju, originalni scenarij te za najbolji međunarodni film. Bila je to 92. dodjela Oscara koja se upravo zbog toga smatra revolucionarnom jer je prekinuta dominacija filmova na engleskom jeziku. “Parazit” je koštao razmjerno skromnih 11 i pol milijuna dolara, ali je u svjetskim kinima zgrnuo ukupno 258 milijuna dolara bruto.

Bong Joon-ho je prije toga bio produktivan redatelj, već je režirao jedan film na engleskom (“Okja” iz 2017., koji se također natjecao u Cannesu) i bilo je očito da je za njega azijsko tržište premalo. Zato je nakon “Parazita” pažljivo birao koji će mu biti sljedeći film i naposljetku se odlučio za ZF crnu komediju “Mickey 17” u kojoj je Robert Pattinson pristao igrati dvostruku ulogu.

Ni budžet baš nije bio mali, iznosio je 118 milijuna dolara, što je za Joon-hoa predstavljao rekordan iznos, ali i za filmaše iz cijele te regije. Kao predložak mu je poslužio roman “Mickey 7” Edwarda Ashtona, koji još nije bio ni završen kada ga je redatelj iz Južne Koreje odlučio ekranizirati. Poslije ga je dorađivao kako mu se prohtjelo jer Ashton nije postavljao nikakve uvjete.

Pattinson glumi naslovnu ulogu, Mickeyja Barnesa, koji je stalno u novčanim problemima, pa prihvaća postati “potrošni”, ljudski klon u svemirskoj koloniji Niflheim, uvijek spreman na rizične zadatke, za njega ne baš isplative.

Brojevi su važni

No, to je uvjetno rečeno, svaki put kad pogine, sjećanje mu se prebacuje u njegova klona, tako da Mickey ostaje manje-više isti, samo što brojka označava koji je to klon po redu. Brojevi su pritom jako važni, ne smije se dogoditi da usporedno postoje dva klona napravljena po istoj matrici jer se u tom slučaju oba uništavaju, a život im počinje iznova.

Upravo se to dogodi u filmu. Naime, Mickey 17 uvjeren je da će još neko vrijeme opstati pod tim brojem, no administrativnom pogreškom već je napravljen Mickey 18, što je pogubno.

Broj 18 isprva se smatra superiornim, nadmen je i najradije bi sam likvidirao “sedamnaesticu”, no postupno shvaća da time sam sebi potpisuje smrtnu presudu. Nasuprot njemu, broj 17 se potiho vraća u Niflheim i nastoji ni s čim ne privući preveliku pažnju. Čak je i broj 18 zbrojio dva i dva pa shvatio da mora zaštititi svojeg prethodnika ako ne želi i sam stradati.

“Mickey 17” imao je premijeru prije dva tjedna na festivalu u Berlinu, dio britanskih kritičara ispratio ga je panegiricima, a je li njihov sud mjerodavan, moći ćemo se uvjeriti već ovaj vikend kad se film počinje prikazivati u Hrvatskoj.