‘Tik-Tok i reality, višak seksualiziranosti a opet nimalo seksa: za stariju su generaciju današnji adolescenti - doslovce svemirci‘

Omladinska supkultura uobičajeni je razlog za moralnu paniku odraslih. Nije samo danas tako- tako je bilo oduvijek. Tako je bilo i onda kad su devetnaestogodišnje djevojčice krišom čitale romane, i onda kad su komsomolci šišali jazzere, i u vrijeme kad su se stariji skandalizirali nad rokerskim čupavim kosama.

Tako je, naravno, i danas. Generacija bumera koja je i sama proživjela da im se roditelji zgražaju nad punkom danas se sama zgraža nad supkulturnim stilovima mladih. Hip-hop i trap, Tik-Tok i reality, suvišak seksualiziranosti a opet nimalo seksa: za stariju su generaciju današnji adolescenti doslovce svemirci. No, rječnik zgražanja isti je kao nekad. Iste su žalopojke na "loš ukus". Na "trivijalizaciju". Na "pogrešne vrijednosti."

Od ovog tjedna hrvatska publika može vidjeti jedan film koji, eto, progovara o tim "svemircima". "Pogrešne vrijednosti" u neku su ruku glavni junak tog filma. Ali, film o kojem je riječ o svemu tome pripovijeda bez zgražavanja, bez patroniziranja, no i bez uljepšavanja. Film o kojem je riječ nosi naslov "Divlji dijamant", a napravila ga je francuska redateljica, debitantica Agathe Riedinger. Svjetsku je premijeru imao 2024. na Cannesu, a hrvatsku u studenom na ZFF-u.

Nastao na temelju autoričinog prethodnog kratkog filma, "Divlji dijamant" pripovijeda o Liani (Malou Khebizi), 19-godišnjoj curi iz ne-baš funkcionalne obitelji. Liane živi sa samohranom majkom, nije da su baš imućni, nezaposlena Liane odrađuje intervjue u zavodu za zapošljavanje, no nimalo ne čezne za "pravim" poslom. Lianu zanima druga "karijera": želi postati slavna. Pokušava se probiti kao Tik-Tok zvijezda i kandidira za reality šou "Otok čudesa".

Lianin život i izgled negdje su između komičnog i tragično tužnog. Liane izgleda kao karikaturalna Barbi. Nosi minicu na šljokice, samu sebe tetovira, podvrgava se amaterskom pumpanju usana tako da izgleda poput seks-lutke koju netko nije dobro napuhao. Kako ne može sebi priuštiti modne "accessories" krade ih po trgovinama, a svu tu skalameriju lažnih noktiju i trepavica skida kad dođe doma da joj mater ne dobije izljev gnjeva. Održavanje tog, uzgred, tragično neprivlačnog, izgleda za Lianu je doslovno fizički bolno: među ostalim, noge joj otiču od štikli. Sve to skupa služi da bi Liane izgledala seksualizirano.

No, tu slijedi ironija, iza svega ne stoji ni mrvu seksa. Liane je katolikinja koja se ispovijeda, još uvijek je djevica, čuva se muškaraca jer sve želi podrediti karijeri. A ta se "karijera" svodi na kafkijansko dopisivanje s produkcijskom kućom realitya.

Lako bi bilo Lianu patronizirati i reći da ima "krive vrijednosti". No, što bi zapravo trebale biti "prave vrijednosti"? Iz filma Agathe Riedinger ne stječete dojam da se baš nešto drugo i nudi, nije da ljudi iz Lianine okoline odlično žive od "normalnog" rada. K tomu- Lianine vrijednosti upravo su one koje joj dominantna kultura prodaje iz svih oružja, 24/7. Liane traži ono što ištu svi: svojih warholovskih 15 minuta. Gledajući film očekujete da surovi život skrši njene iluzije i da završi kao konobarica u McDonald‘su. Ali, Riedinger je i tu pametnija, film zaključuje raspletom koji je nije pedagoški banalan. Kao što nije ni sam film.