SARAJEVO FILM FESTIVAL

Todd Solondz: Svojim filmovima propitujem granice naše suosjećajnosti

Ako volite crne komedije i nije vam teško gledati filmove koji na vrlo realističan i iskren način progovaraju o svijetu u kojem živimo te možete prihvatiti da glavni protagonist nije dobar, drag i pravedan nego je pedofil, ubojica ili najveći ološ kojeg možete zamisliti, onda ste se sigurno susreli s filmskim opusom američkog redatelja Todda Solondza.

“Dobro došli u kuću lutaka”, “Sreća”, “Palindromi”, “Pripovijedanje” te recentni naslov “Tajni adut” filmovi su u kojima se Solondz bavi tamnom stranom srednje klase u američkim predgrađima, bolestima modernog društva, izgubljenom mladošću... Sarajevska publika Solondzove filmove gleda u okviru programa “Posvećeno”, a mi smo dobili priliku za kratki razgovor s redateljem.

Nova kategorija

Kritičari vaše filmove nazivaju komedijama. Vi ih, pak, zovete tužnim komedijama. No takva kategorija službeno ne postoji?

- Možete smisliti kakvu god kategoriju želite. To je samo način na koji opisujem filmove. Moji su filmovi uvijek izazivali različite reakcije publike. Dio njih bi se smijao, dok bi drugi govorio: “Kako se možete smijati, ovo je jako tužno.” Za mene su moji filmovi i smiješni i tužni. Valjda je to stvar osjećajnosti.

Jednom ste izjavili da vaši “filmovi nisu za svakoga, posebice ne za ljude kojiima se sviđaju”. Što ste pri tome konkretno mislili?

- Postoji dobar razlog zbog kojeg sam to izjavio. Prije nekoliko godina, kada se prikazivao moj film “Sreća”, prišao mi je jedan mladić koji je bio veoma entuzijastičan i oduševljen filmom i počeo mi je govoriti koliko mu se film svidio i kako je scena silovanja dječaka bila presmiješna. Kada je to rekao, shvatio sam da sam u nevolji.

Ne volim snimati

Film “Dobro došli u kuću lutaka“ promijenio vam je karijeru?

- Taj film mi je dao karijeru. Na prste jedne ruke mogu nabrojati redatelje koji rade izvan studijskog sistema i doista imaju karijeru. Da je francuska redateljica Claire Denis, koja je u Francuskoj ikona, otišla u Ameriku, snimila bi jedan film i onda bi morala raditi “Seks i grad”. Jako je teško preživjeti u ovoj branši. Ja sam redoviti profesor i to je moj stalni posao, ali mnogi drugi redatelji moraju pronaći način da zarade za život jer je to nemoguće ako radite ovakve filmove.

Niste redatelj koji uživa u samom snimanju filmova?

- Da, snimanje je uvijek grozno. Čak i kada sve ide glatko, uvijek je stresno jer se u bilo kojem trenutku sve može raspasti. Neki redatelji pronalaze veliko zadovoljstvo u procesu stvaranja filma i imaju karakter kojem to odgovara, primjerice Ang Lee koji kaže da se osjeća življim kada snima film, nego kada to ne radi. Ja nisam “dizajniran” na taj način i uvijek se nadam da ću preživjeti taj proces i da će materijal koji dobijem na kraju biti dovoljno dobar da ga mogu oblikovati u nešto što će biti kvalitetno.

Ali mora postojati neki dio u cijelom procesu stvaranja filma koji volite?

- Volim izbor glumaca, volim montažu i volim raditi glazbu. Dakle, proces prije i poslije snimanja filma.

Jednom ste ispričali da su vam ljudi često dobacivali vrlo ružne komentare i ismijavali vaš izgled. Događa li se to još uvijek?

- To se često dešavalo kada sam bio mlađi. Ljudi bi mi dovikivali svakakve grozne komentare. To se, naravno, promijenilo kada sam postao poznat i uspješan. Ali ja sam sada čovjek u srednjim godinama i ne znam je li to prirodno iščezlo sa starenjem ili je to prestalo zbog činjenice da sam postao uspješan.

Izazivam publiku

Režirate samo po vlastitim scenarijima. Zanimaju li vas uopće ‘tuđe’ priče?

- Pišem vlastite scenarije i znam što je sljedeće što želim raditi. U teoriji sam uvijek otvoren za nove scenarije, ali zapravo još uvijek imam vlastite ideje koje želim realizirati. Ako vidim nešto dobro, uzet ću to sigurno.

Imate vrlo zahtjevne karaktere u filmovima i protagoniste za koje znate da se publici vjerojatno neće svidjeti. To je vrlo neobično?

- Pokušavam izazvati publiku i propitivati koje su granice naše suosjećajnosti. Vrlo je jednostavno pisati o likovima koji će izazvati simpatije publike: dajte im rak ili upucajte nekoga i sažaljenje je gotovo automatsko. Ali pokazati suosjećanje s onima koji su “demonizirani”, meni je veći izazov.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:38