Film Dubravke Turić

Tragovi: U ovom filmu toliko je ljubavi i prema uništenom, zaboravljenom centru Zagreba

Marija Škaričić u filmu igra Anu

 Dubravka Turić
Mlada, zrela žena, doktorica antropologije, piše knjigu o ‘mirilima‘, drevnim pogrebnim spomen obilježjima na Velebitu...

Iako Dubravka Turić široj publici kao redateljica nije poznata, njeni kratki igrani filmovi prikazivani su po ozbiljnim europskim festivalima. Za svoj prvi kratki film "Belladona" dobila je Zlatnog lava na Mostri u Veneciji, drugi, "Trešnje", prikazan je u Cannesu, a treći, "Tina", u Sarajevu. Montažerka po struci, s velikim iskustvom radova koje je montirala za druge, sada je dobila priliku režirati i cjelovečernji film.

"Tragovi" Dubravke Turić su film za publiku željnu arthouse filma. To nije film lakog sadržaja, njegove teške teme, prije svih smrt, introspekcija, traženje izlaza i nade, sve to izloženo polaganim ritmom, bremenito značenjima, dominiraju filmom, ali ne na njegovu štetu.

Ana, mlada, zrela žena, doktorica antropologije, piše knjigu o "mirilima", drevnim pogrebnim spomen obilježjima na Velebitu. Tamošnji stanovnici bi nakon smrti tradicionalno nosili pokojnika do groblja i po nekoliko kilometara i na tom putu bi se mjesto odmora, gdje bi nakratko spustili tijelo preminuloga, obilježilo.

image

Film Tragovi

Dubravka Turić/
image

Dubravka Turić

Domagojlozina/Domagojlozina

Spušteno tijelo bi se omeđilo, "izmjerilo" uzdignutim kamenjem, a tlo na kojemu je pokojnik nakratko otpočinuo, popločalo bi se kamenim pločama. Ana istovremeno njeguje starog, bolesnog oca, u prevelikom gradskom stanu, u kojemu su od velike obitelji ostali samo još njih dvoje i pokušava se riješiti vitiliga, autoimune kožne bolesti koja uzrokuje depigmentaciju.

Priča filma je jasno i precizno ispričana. Ili, bolje rečeno, pokazana. Dubravka Turić je redateljica koja ne prepričava. Ono što njeni likovi govore živo je i stvarno, svojim se stilom oslanja prvenstveno na sliku.

image

Na Velebitu

Ana se u knjizi bavi tragovima, oznakama "mjesta na kojima se nakratko odmorila duša" na putu prema nebu. No, dok pratimo to njeno traganje, otkriva nam se i njena osobna priča, sve ono što je stvorilo "autoimune" tragove na njezinu licu. Tako će se otkrivati uzroci njena introvertiranoga svijeta. Kamera Damjana Radovanovića gledatelja vodi kao psa tragača, otkrivajući i subjektivno i objektivno. Anin posao prepliće se s njenim životom, pa će se tako staroslavenski nadgrobni simboli ušuljati na grafitima obilježene fasade zgrada, a tragovi njezinih sjećanja prate njenu svako­dnevicu.

image

Marija Škaričić u filmu igra Anu

Dubravka Turić

Dubravka Turić poslužila se nizom trikova u uslojavanju svoga filma. Ana istražuje materijale među kojima su i fotografije Toše Dapca, ali će u toj gomilici biti i onih koje su rađene za film. Baš kao što su za film napravljeni i "dokumentarni" isječci, crno-bijeli prikazi rituala odmaranja mrtvaca, sa seljanima u odjeći s početka 20. stoljeća, ili "prilog" u blijedom koloru s Tvrtkom Jurićem kao tv voditeljem. Sve to Aninom znanstvenom radu pridaje ozbiljnost, no ti metafilmski postupci i stilski osvježavaju i nude odmak od priče.

image

Dubravka Turić

Domagojlozina/Domagojlozina

Opreka stvarnog i umjetnog uočljiva je i u Aninoj potrebi za vanjskim svijetom kada konačno čujemo zvuk, čiji je izvor često izvan slike. U parku će to biti cvrkut ptica ili lepet krila jata golubova (izvrstan dizajn i montaža zvuka Dubravke Premar), dok Zagreb kojim Ana luta baš zvukom postaje njen grad. Jer samo ona čuje muziku Sexe, benda koji je krajem 80-ih u Zagrebu navijestio doba koje se nikada nije dogodilo, samo ona čuje grmljavinu basova i potmule gitarske rifove iz podruma susjedstva, podruma gerilske urbane kulture. Samo ona može voljeti te donjogradske ruševne vedute raspadnutih pročelja i neotkrivene ljepote neuređenih dvorišta, zidova na kojima i sljuštena boja nudi zanimljivu teksturu. Ana je antropologinja, ona nas uči da gledamo taj Zagreb.

U ovom filmu toliko je ljubavi prema uništenom, zaboravljenom centru Zagreba, snimanom noću, bez automobila i bez prolaznika, da je to gotovo dirljivo. Tako i grafiti, likovno zanimljivi kao murali na pročeljima zgrada, postaju ravnopravnom urbanom oznakom, i oni su nečiji tragovi.

Veličanstveno je što je sve Dubravka Turić uspjela povezati u svom filmu. Neprivlačni kolosijeci Zapadnog kolodvora dobivaju novo značenje u Muzeju željezničkih maketa u Frankopanskoj, gdje nas autorica na tren približi i čarolijama animiranog filma.

No i "plakat Kandinskog" povezat će s bunarima Dalmatinske zagore, kao i svjetlima velegrada, u glavi njezine junakinje sve se vrti istom brzinom, u vrtoglavoj materijalizaciji sjećanja. Zapravo, "Tragovi" Dubravke Turić i jesu znakovi sjećanja. Kao iz priručnika o semiotici. Ponuđeni znakovi postepeno otkrivaju značenja i razvijaju priču.

Samo tako je moguće da na kraju filma tek jedna pahulja snijega na dlanu materijalizira sjećanja na gotovo sve što smo u filmu vidjeli, ali i da nam se u idućem trenu s otopljenom pahuljom učini da je Ana možda našla izlaz. Simbol onoga što je muči doslovce nestane.

U tako postavljenom filmu odabir glavne glumice bio je, naravno, presudan. Marija Škaričić igra Anu potirući svaku ekspresivnost, a opet je čudesno sugestivna. U dugim pauzama ne gledamo samo njene oči, već i njen odmjereni govor tijela, diskretno naznačeni pokret. Nikša Butijer posve je suprotno postavljen. Njen davni prijatelj iz očeva zavičaja, zadnji koji o njoj sve zna, svojim će jednostavnim, ali pronicljivim rečenicama otkrivati značenje koje nas svaki puta iznenadi. U tome je Butijer nenadmašan. Izlet u zavičaj u kojemu se oni sreću pred starom očevom kućom povezat će sva Anina sjećanja, ali će joj i dati snage da dovrši svoju knjigu i da, naslućujemo, krene lakše dalje.

Muzika litvanskog skladatelja Jonasa Jurkunasa klavirskim tonovima pokriva skoro cijeli film, suzdržano, mekano, fino nijansirajući Anina raspoloženja. Kontrast tomu muzika je grada, agresivna post punk noise Sexa u eksterijerima Zagreba, kao i mješavina novoga zvuka grupe ABOP, pri gledanju video rada Ivana Marušića Klifa u galeriji Kranjčar. To je ton urbane kulture koji traži Ana, baš kao i autorica filma. To je atmosfera rijetkih prostora koje volimo i kojih se sjećamo, kojih bismo voljeli da ih je više.

Ali tu se već može pratiti i treća razina filma. A to su tragovi koji se tiču same Dubravke Turić. Prije svih tu je Danijel Žeželj. On je koscenarist filma, ali i više od toga. Od jedva prisutne, ali prepoznatljive crne siluete, koju će poznavatelji njegova opusa prepoznati na zidu tik do ulaza u Aninu kuću, do velikih grafika koje vidimo u galeriji. Tu je i atmosfera filma. Od zagrebačkih ulica koje donekle podsjećaju na urbane distopije Žeželjevih stripova, do dvorišta s ljuljačkom koja se sama njiše ili pak prašine s netom isklofanog tepiha. Škrti koloristički grafizam gradskih sutona, tek jednog usamljenog prozora u širokom kadru dvorišnoga parka ili pak vedute novozagrebačkih nebodera noću pridonose atmosferi najboljih suvremenih grafičkih novela.

Ništa manje nije izražen i profinjeni osjećaj za detalje. Od smirene filozofičnosti Eliotove "Ljubavne pjesme" J. Alfreda Prufrocka koju sluša Anin otac, a poslije njegove smrti i Ana, preko znakovlja ritualnog simbolizma, "mirila" snimljenih kao da gledamo "stepenice prema nebu", pa do izbora naslova knjiga na polici uz sliku pokojnoga brata, između kojih uz strip Zagora i slike Bruce Leeja iskače zbirka pjesama Maje Porfiljeve.

Ovaj film nije laka roba, nije za usputno i površno gledanje, on zahtijeva veliku koncentraciju, ali zauzvrat nudi mnogo. Priču o jednoj ni po čemu izuzetnoj ljudskoj sudbini, ali u kontekstu koji jako dobro razumijemo.đ

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 13:14