IN MEMORIAM

U 95. godini preminula filmska diva Maureen O’Hara

Maureen O’Hara nikad nije krila da joj je “Miran čovjek” Johna Forda najdraži film koji je ikad snimila: odigravao se u njezinoj domovini Irskoj, a partner joj je bio John Wayne, glumac s kojim je snimila pet filmova: smatrali su ih jednim od najkarizmatičnijih parova u povijesti kinematografije, među njima nikad nije bilo ljubavne veze, ali su bili odlični prijatelji i jedno u drugome ponajprije cijenili čvrst karakter.

Tijekom uspona feminističke filmske kritike potkraj 60-ih i 70-ih, bila je prototip glumice koja se ne želi svesti na seks-simbol, prešli su i preko činjenice da u “Mirnom čovjeku” dopušta da je muškarac vuče za kosu, međutim, nju je bilo teško kategorizirati. Iako je bila gorljiva katolkinja i prvi put se poljubila tek ispred kamera, uspjela je da joj prvi brak ponište, a od drugog supruga, nepopravljivog pijanca, čak se i legalno razvela.

‘Kraljica tehnikolora’

Bila je sretna tek u trećem braku sa zrakoplovcem Charlesom Blairom, a kad je on poginuo 1978., nastavila je voditi njegove poslove. Mnogim holivudskim tajkunima zadala je glavobolje, Walt Disney nazvao ju je na samrti “kujom” jer se svojedobno nije htjela odreći prvog mjesta na špici obiteljskog hita “Zamka za roditelje”: također, podsmjehivala se glumicama koje su uloge dobivale “preko kreveta”.

Rođena 1920. u Dublinu kao Maureen FitzSimons, radije se družila s momcima nego curama, no kad se prvi put vidjela na ekranu, više nije htjela biti muškarača. Za njezin filmski debi najzaslužniji je legendarni glumac Charles Laughton, usprkos lošim probnim snimkama, njegova je kompanija potpisala s njom ugovor, debitirala je u Hitchcockovoj “Krčmi Jamajka”, no kad je počeo rat, ugovor je preuzeo RKO i njezin prvi holivudski film bio je “Zvonar crkve Notre Dame”: ona je igrala Esmeraldu, a Laughton Quasimoda.

Proslavio ju je Fordov film “Kako je zelena bila moja dolina” (koji je “ukrao” Oscara “Građaninu Kaneu”), ali ju je publika htjela gledati i u eskapističkim atrakcijama: njezina crvena kosa i zelene oči najbolje su dolazili do izražaja u filmovima u boji, pa ju je dr. Herbert Kalmus, izumitelj tog procesa, prozvao “kraljicom tehnikolora”. Odlično se snalazila u pustolovnim filmovima, naučila je čak i mačevati, međutim, ponajviše su je upamtili po crno-bijeloj obiteljskoj melodrami “Čudo u 34. ulici” koja je - poput “Divnog života” - postala simbol božićnih blagdana na malim ekranima. Odlično je pjevala, izdala dva albuma, ali je iskreno priznala da “ne stigneš raditi sve za što imaš talent”.

Nikad nije dobila Oscara, samo počasni, i to lani, a kao jednog od krivaca navodi upravo Forda.

Čudan odnos s Fordom

Njihov je odnos bio čudan, jednom ju je i odalamio, na nekoj zabavi 1944. (“nisam uzvratila, htjela sam pokazati da znam primati udarce”), redatelj je u nju bio očito zaljubljen, ali i svjestan da kod nje nema šanse zbog razlike u godinama a, osim toga, ona je preferirala naočite momke. S Wayneom ju je prvo spario u krasnom vesternu “Rio Grande”, no nevolje su počele na snimanju “Mirnog čovjeka”, kada je preko svake mjere rastezao scenu u kojoj je Wayne vuče po ovčjem izmetu (i to pravom), a kad se počelo govorkati o nominacijama, njezino je ime izostavljeno, i to, čini se, na Fordov nagovor. Film je dobio dva Oscara, za najbolju režiju i kameru, i još pet nominacija. I kasnije su surađivali (sjajna “Orlova krila”, opet s Wayneom kao partnerom), a njihove su svađe na setu bile uobičajena stvar.

Šteta, Ford, Wayne i ona bili su idealna kombinacija, da su češće snimali, povijest holivudskog filma bila bi još bogatija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:13