FILMOVI Đ. GAVRANA

U devet mjeseci bio sam na osam vjenčanja i tako je nastao moj film

 Biljana Gaurina/CROPIX
U hvaljenom i nagrađivanom filmu ‘Veliki dan’ gledamo mlade parove u raljama megalomanskih planova

Mladi hrvatski redatelj Đuro Gavran apsolutni je pobjednik 21. dana hrvatskog filma. Njegov film “Veliki dan” osvojio je Grand Prix te nagradu za najbolju režiju.

Gavran je i jedan od snimatelja dokumentarnog filma “Blokada” Igora Bezinovića koji je na DHF-u dobio nagradu Oktavijan i onu publike za najbolji film.

Duhovit i lucidan

Biografija ovog talentiranog redatelja neobična je i zanimljiva. Iako je na prvi pogled teško naći zajedničku nit koja povezuje grafičkog dizajnera s eksperimentalnim i dokumentarnim filmom, ona ipak postoji:

- Fotografija je poveznica, od osnovne škole sam u tome. Kad sam došao pred kraj grafičkog fakulteta počeo sam snimati, i to na nagovor Igora Bezinovića. On je želio režirati, a ja sam trebao snimati. I tako smo krenuli, snimili pet projekata od kojih su čak tri zaživjela. Meni je to bilo suludo, odjednom više nema statike, nego imaš pokret i to sve bilježiš. Eksperimentalni film došao je kao nadogradnja jer sam želio naučiti kako montirati film.

U dokumentarcu “Veliki dan”, koji je nastao u produkciji Akademije dramske umjetnosti i dio je njegova magistarskog studija dokumentarne režije, Gavran na vrlo duhovit i lucidan način analizira hrvatsku kulturu vjenčanja i promatra je kroz priču tri mlada para od Zagreba do Bosne.

- Prije pet godina počeo sam ići na vjenčanja svojih prijatelja. Shvatio sam da sva imaju isti protokol i da je sve zapravo špranca. No nisam želio raditi s poznanicima.

Krajnosti i apsurdi

Dao sam oglas u novine i počeo kontaktirati agencije za vjenčanja, fotografe, aranžere cvijeća... Sve skupa: osam svadbi, devet mjeseci snimanja, sedamdeset i pet sati materijala.

Gavran u filmu progovara o krajnostima i apsurdima kojima parovi pribjegavaju u nadi da će upravo takav “megalomanski” pristup njihov veliki dan učiniti još većim: tako jedan od parova u filmu inzistira na ogromnoj bijeloj limuzini koja jedva prolazi uskim ulicama njihova sela, ali predstavlja statusni simbol koji si žele priuštiti. U toj pomno režiranoj predstavi i protokolu kojega se ne bi posramili ni najveći državnici svijeta, teško se oteti dojmu da je sve lažno, umjetno i nestvarno, a da nakon bunila ostaju samo mamurne glave i prazni džepovi.

Što nas ispunjava

- Rijetko danas vidiš da ljudi rade nešto što ih iskreno ispunjava. Uglavnom se povodimo za medijima. Fotografiranje je najočitiji primjer: kužim da ljudi žele lijepu uspomenu, ali što znači fotografija koja je namještena?! Dva-tri dana prije vjenčanja oblačiš se u vjenčanicu kako bi na slikanju bila opuštena i kako bi kasnije izgledalo da si bila opuštena na vjenčanju. Želio sam pokazati koliko je sve postalo industrija i koliko nam je to obilje i pretjerivanje postalo normalno. No, svatko od nas ima vlastite želje i ostvaruje ih na svoj način. Protagonisti u mom dokumentarcu ostvarili su svoje i u tome su uživali.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 09:34