Redatelj Igor Bezonović za svoj je igrano-dokumentarni film "Fiume o morte!" rekao da je ljubavno pismo njegovom gradu, a sudeći po riječkoj premijeri, održanoj u subotu u Art kinu Croatia, ta je ljubav uzvraćena, i to u doista veličanstvenom stilu. Za dvije projekcije, u 18 i 21 sat (dodatna je zakazana zbog pojačanog interesa), sve ulaznice bile su razgrabljene, a u kinu se tijekom filma pljeskalo, smijalo, navijalo, dovikivalo, u toploj i dirljivoj atmosferi kakva se rijetko viđa na premijerama.
Takvom interesu svakako je doprinijela glavna nagrada Tiger i nagrada kritičara s kojima se autor vratio s 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, gdje je "Fiume o morte!" imao svjetsku premijeru. Riječ je o prvom hrvatskom filmu koji je dobio nagradu na tom prestižnom festivalu iz drugog ešalona, nakon Cannesa, Berlina i Venecije. No i bez toga Art kino Croatia bilo bi krcato, jer osim što su tema filma i Bezinovićev renome odličan mamac, u "Fiume o morte!" sudjeluje sva sila naturščika, poznatih lica s riječkih ulica (a njih čak sedam glumi Gabrielea D‘Annunzija) koji su, zajedno sa svojim prijateljima i obiteljima došli pogledati kako je sve to skupa ispalo.
U obraćanju publici, Igor Bezinović je kazao da svih u kinu doživljava kao svoju proširenu obitelj, što se, s obzirom na atmosferu s premijere, u potpunosti može razumjeti. U "Fiume o morte!", koji je osoban autorski projekt na kojem je Bezinović radio 10 godina, uključena je lokalna zajednica, od profesionalaca koji su sudjelovali u tehničkim aspektima filma do amatera koje je autor okupio preko oglasa u Novom listu, kao i na riječkim ulicama i u kafićima. Može se reći da je u glavnoj ulozi Rijeka, ona današnja, uz koju je Bezinović ispričao priču o 16 mjeseci D‘Annunzijeve okupacije između 1919. i 1921. godine. To je napravio kroz rekonstrukciju starih fotografija iz vremena okupacije (a snimljeno ih je, po D‘Annunzijevom nalogu, oko 10.000), filmskih isječaka iz tog vremena, kao i tekstova u kojima su zabilježeni D‘Annunzijevi razgovori i javni govori pred publikom.
Pri tome, samog D‘Annunzia glume naturščici različitih profila i generacija (zajednički im je samo što su svi ćelavi), od Ćenana Beljuljija, radnika riječke Čistoće, aktivista koji je svojevremeno predvodio štrajk u borbi za dostojanstvene plaće u tom gradskom komunalnom društvu, preko Izeta Medoševića, riječke underground legende, rockera i pisca, do Andree Marsanicha, umirovljenog novinara talijanske redakcije Radio Rijeke, karnevalskog entuzijaste i poznatog glasa iz radijskog etera koji je i na hrvatskom jeziku redovito izvještavao o ponudi gradske tržnice i zanimljivostima iz talijanske nogometne lige. Nekima od njih, poput Marsanicha, talijanski i fijumanski (specifičan riječki dijalekt) materinji su jezik, a neki su, poput Beljuljija i Medoševića, savladali i naučili D‘Annunzijeve rečenice na jeziku koji im je stran, što izaziva začudni, komični efekt. I muzika u filmu je riječka, dominiran Medoševićeva instrumentalna kompozicija u različitim verzijama, koja efektno podcrtava scene s filmskog platna.
Bezinovićev je film hibridna, originalna forma, koja nije nalik drugim igrano-dokumentarnim filmovima, kao ni filmovima u kojima sudjeluju naturščici (neke zajedničke točke mogu se pronaći s nagrađivanim "The Act of Killing" koji se, i po tonu i po izvedbi, bitno razlikuje od "Fiume o morte!" koji je topao i duhovit). Ujedno, Bezinovićev je film vrlo političan, a kroz priču o 10.000 talijanskih zanesenih i agresivnih mladića koji, u osvit fašizma, entuzijastično dolaze u Rijeku da bi doprinijeli D‘Annunzijevoj državnoj tvorevini, progovara i o našem vremenu, gdje se slične stvari događaju na svim stranama svijeta, i u virtualnoj i u fizičkoj sferi.
U prvim scenama, autor anketira ljude na riječkoj tržnici, a na jednostavno pitanje "tko je Gabriele d‘Annunzio" odgovor je većinski "nemam pojma", dok nekolicina anketiranih odgovara "onaj talijanski fašist". To je u raskoraku s talijanskom perspektivom, gdje je d‘Annunzio veliki pjesnik i vizionar kojemu je u Trstu podignut spomenik, a u njegovu grandioznu rezidenciju Vittoriale na jezeru Garda hodočasti se kao u svetište. Kroz scene gdje kostimirani glumci amateri na današnjim riječkim ulicama i trgovima, u Porto Barošu i u različitim interijerima oživljavaju stare fotografije i snimke d‘Annunzija autor stvara efekt začudnosti, kao što Bertol Brecht radi u teatru, distancirajući gledatelje od iluzije filma. Time nas Bezinović podsjeća da je i povijest, kao i umjetnost, konstrukt, a ujedno obesmišljava sav taj pompozni protofašistički cirkus D‘Annunzia i njegovog kruga. Upečatljive su scene gdje D‘Annunzia u bolesničkoj postelji njeguje žena s maramom i uslijed razgovora oboje prasnu u smijeh, ili gdje Beljulji s balkona Guvernerove palače drži govor na praznom trgu, cestom ispred zgrade prolaze automobili, a sa zidića preko ceste gledaju ga supruga i sin. Utoliko, Bezinovićev film šalje i snažnu antiratnu i antifašističku poruku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....