Ovogodišnji ZagrebDox započinje vrlo prigodno, jednosatnim programom na kojem su dva filma, "Crveni tobogan" Nebojše Slijepčevića i "Najglasnija tišina" Aleksandra Reljića. Prvi je izazvao već u najavama poprilično zanimanje, jer je to novi rad redatelja koji je svojim kratkim igranim filmom "Čovjek koji nije mogao šutjeti" izborio – između ostalog – Zlatnu palmu u Cannesu, Europsku filmsku nagradu, francuskog Césara i nominaciju za Oscara.
"Crveni tobogan" je naizgled poprilično kontroverzan, odigrava se u zagrebačkom naselju Savica, gdje je prije šest-sedam godina najprije odlučeno da se na mjestu tamošnjeg parka izgradi crkva, a zatim je prevladao stav da bi dječje igralište puno bolje odgovaralo tom kvartu. Naravno, sve do izgradnje dogovorenog objekta stvarale su se kontroverze, popraćene međusobnim optuživanjima, tako da naslov "Crveni tobogan" dosta dobro odgovara zbivanjima u tom polusatnom dokumentarcu.
Otprilike toliko traje i "Najglasnija tišina" koji je krajnje aktualan, jer se bavi studentskim prosvjedima u Srbiji. Mjesto zbivanja je Novi Sad, gdje se srušila nadstrešnica na tamošnjem željezničkom kolodvoru i ubila šesnaestoro ljudi. To je bio okidač za opći bunt, studenti su optužili vladu za nebrigu, povezale su se slične organizacije iz Beograda, Niša i Novog Sada, tako da je prošla Nova godina protekla u znaku nemira, s parolama "Za Novu godinu ne želim stan nego pravdu" i "Vreme je za novo vreme". Film je dobio naslov po petnaestominutnom segmentu šutnje za postradale, koji je poštivan krajnje ozbiljno. Već tada je bilo očito da su se studenti vrlo dobro pripremili za štrajk, fakulteti su pretvoreni u spavaonice, a kontroliran je i promet na ulicama. Film ne zadire puno u 2025., inače ne bi mogao biti na vrijeme završen, a sam tijek najmasovnije demonstracije posljednjih godina u Beogradu ionako ste mogli pratiti na televizijskom kanalu N1.
Oba filma su dio Regionalne konkurencije, pa će imati još projekcija, a u tom programu pažnju će zasigurno pobuditi "Terenska nastava" Joze Schmucha, dokumentarac o posjetu učenika osmih razreda Vukovaru. Njih isprva baš ne impresionira mjesto jezivih stradanja, opremljeni mobitelima i slušalicama krajnje neprimjereno slušaju srpsku folk glazbu, da bi i sami ironično primijetili da to možda nije u redu. Tenk u tamošnjem Memorijalnom muzeju izaziva najveće zanimanje među klincima, no kad ih voditeljica kroz izložbu počne stavljati u situacije u kojima su svojedobno bili vukovarski zarobljenici, mladenačke zafrkancije prestaju.
U međunarodnoj konkurenciji izdvaja se krajnje bizarni "Kronike apsurda" Miguela Coyole, dobitnik nagrade za najbolji dokumentarac na nizozemskom IDFA, najprestižnijem festivalu te filmske vrste, koji pokazuje da se u Kubi nakon smrti Fidela Castra nije puno toga promijenilo. Film je nastajao punih 12 godina, otkako je redatelj prvi put pokušao snimiti film sa svojom kasnijom životnom družicom Lynn Cruz. Kako je unošenje kamera na razgovore s državnim cenzorima bilo najstrože zabranjeno, najprije je ona u svoj ruksak stavila mobitel i snimala sve što je mogla. S tom tonskom podlogom Coyola se poigravao kako je htio, umetao natpise i slike funkcionara čiji se glas upravo čudo. Zapravo, u "Kronikama apsurda" nema nijednog snimka kamerom, puno je to bliže animiranom filmu, a opet, nema tu ni animacije, samo pred nama prolijeću titlovi i slike, ali je ton krajnje provokativan, jer pokazuje – o tome svjedoči i sam naslov – kako cenzura može biti apsurdna. Dok je slagao materijal za svoj predstojeći dokumentarac, Coyola je napravio i druge, razmjerno "obične" filmove, koje spominje u "Kronikama apsurda", no po potonjem će ga najviše pamtiti u zemljama španjolskog govornog područja.
Na IDFA je prikazan, ali je ostao bez nagrade, autobiografski dokumentarac "Na domaćem terenu" (Home Game) Lidije Zelović, Nizozemke koja je ponikla u Sarajevu i na ZagreDoxu je već predstavila svoje filmove "Moje prijateljice" i "Moj osobni rat". Kad se u Bosni rat ozbiljno rasplamsao, ona je završila u Nizozemskoj, tamo je poslije dovela brata i roditelje, otac joj je bio Srbin a majka Hrvatica, pa im se u Sarajevu nije ostajalo, ali nije uspjela sačuvati vlastiti brak u kojem je dobila sina. U Amsterdamu se neprestano seljakala, sve dok nije dospjela do gradskog središta i stana s kojim je napokon bila zadovoljna, u međuvremenu je mijenjala poslove, izvještavala je čak i s Kosova u ratnom razdoblju i pratila kako se njezin sin puno više veže za Bosnu nego Nizozemsku, što je bilo očito po klubovima za koje navija. Naposljetku je i njezina nova domovina počela sličiti na onu bivšu, s usponom krajnje desnice i atentatima na političare i javne djelatnike, ali se nije moglo natrag: uostalom, čak joj je i sin počeo navijati za nizozemske klubove.
U tom je programu odlična i kinesko-američka koprodukcija "Protjerivačica ljubavnica" (Mistress Dispeller), nagrađivana na brojnim festivalima (dobila je i Zlatnog Huga na uglednom Chicago Film Festivalu), koju je režirala Elizabeth Lo. Sredovječna Kineskinja slučajno je otkrila poruku na mobitelu svog supruga i zaključila da on ima ljubavnicu. Ta žena je puno mlađa od nje, dostavljačica je hrane za restorane i očito da je u izgledu skori razvod. Njoj to ne odgovara, pa se obraća agenciji koja ima dobru reputaciju u spašavanju uzdrmanih brakova. Tamo radi i izvjesna gospođa Wang, koja je po svemu sudeći izvrstan psiholog, jer unaprijed može pretpostaviti kako će tko reagirati u sudbonosnom trokutu. Ona se predstavlja kao prijateljica obitelji, uspijeva razgovarati nasamo čak i s ljubavnicom, tako da donekle uzdrma njezinu vezu s mužem, a dalje se sve odigrava onako kako je "protjerivačica ljubavnica" predvidjela. Fascinantno je kako su svi pristali razgolititi svoje živote za kameru, ipak vjerojatno zato što im je producent jamčio da film nikad neće biti prikazan u Kini.
Prilično je zanimljiv i program Festivalski hitovi u kojem ponajprije treba preporučiti američki dokumentarac "Zarobljena Liat" (Holding Liat) Brandona Kramera (jedan od producenata mu je Darren Aronofsky, redatelj "Crnog labuda" s Natalie Portman). Taj se u cijelosti odigrava u Izraelu, gdje su 7. listopada 2023. teroristi Hamasa upali u kibuc Nir Oz i odveli kao taoce Liat Atzili i njezinog supruga Aviva. Odmah su ih razdvojili tako da supruzi nisu imali nikakvog međusobnog kontakta. Njezin otac Yehuda, uvjereni ljevičar, uznemireno prati tijek pregovora, budući da nema povjerenja u izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, kojeg smatra sukrivcem za zategnutu situaciju na Bliskom Istoku, a posebno je užasnut prijedlogom Donalda Trumpa da se pojas Gaze, gdje žive Palestinci, pretvori u mondeno ljetovalište za međunarodni jet set. "Zarobljena Liat" pokazuje drukčiju stranu izraelsko-palestinskog sukoba no što smo navikli u prodržavnim izraelskim reportažama, tim više što Liat, inače profesorica povijesti, u trenutku kad je oslobode, još više relativizira taj sukob, iako nema opravdanja ni za akcije Hamasa.
To je tek mali odabir iz prebogatog programa ZagrebDoxa kojeg se isplati pretražiti puno iscrpnije.
Komentari
0