PREMIJERA 'TURNERA' U REŽIJI MIKEA LEIGHA

VIDEO: JURICA PAVIČIĆ IZ CANNESA Veliki slikar bio je čudak neobičnog privatnog života

Leigh nije htio da se film pretvori u trač partiju, pa prikazuje i Turnerovu karijeru

Kako se moglo i očekivati, film canneskog otvaranja “Grace of Monaco” Oliviera Dahana loše se proveo na crvenom tepihu. Dan nakon otvaranja festivala, biografski film o monegaškim danima Grace Kelly kritika je masakrirala, a za režisera Oliviera Dahana još je pogubnija činjenica da je film bojkotirao i njegov svjetski distributer - tvrtka Weinstein. I uoči festivala znalo se da braća Weinstein nisu zadovoljna Dahanovim filmom te da su od francuskog režisera tražili znatne promjene na koje on nije pristao. Stoga se njujorški producenti nisu pojavili u Cannesu, a nakon što je film ovdje doživio fijasko, sasvim je moguće da će, onakav kakvog smo ga vidjeli na festivalu, biti prikazan samo u Francuskoj - i nigdje više.

Nacionalni klasik

I dok je jedna filmska biografija zaokupljala filmsko-poslovni svijet, canneski je natjecateljski program otpočeo drugom. Ovaj put riječ je o biografiji britanskog romantičarskog slikara Josepha Mallorda Williama Turnera (1775. - 1851.). Turner je institucija britanske kulture, nacionalni klasik po kojem se zove glavna umjetnička nagrada, no sve do sada nije bio temom biografskog filma. Tog posla sad se prihvatio istaknuti britanski režiser Mike Leigh.

Mike Leigh režiser je čiju su karijeru obilježile sjetno-humorne drame iz britanske niže klase, zbog kojih su ga često - i na njegovu ljutnju - nazivali “Ionescom iz predgrađa”. Na prvi pogled Leigh se ne čini kao tipični izbor za redatelja umjetničkog biografskog filma. No, oni koji pomnije poznaju Leighov opus znaju da se ovaj režiser već jednom latio kostimiranog filma o dvojici britanskih skladatelja opereta, Gilbertu i Sullivanu. Taj film - “Topsy Turvy” (1999.) - šarmantno je kombinirao konvencije biografskog filma s prikazom epohe u kojoj prodire popularna kultura, a tehnološki razvoj i putovanja mijenjaju svijet iz dana u dan. Takvu smjesu biografskog i sociološkog Leigh je pokušao postići i u “Mr Turneru”, no s manje uspjeha.

Inscenacija anegdote

Turner je bio uspješan slikar, najveći majstor pejzaža svog doba, a povijest ga umjetnosti smatra i pretečom impresionizma, ali i apstrakcije. Istodobno, Turner je bio krajnji čudak neobičnog privatnog života. Imao je dvoje vanbračne djece s udovicom koju nije vjenčao, istodobno je živio u dva domaćinstva, sa sluškinjom s kojom je imao erotski odnos i s udovicom iz provincije koja se o njemu brinula na samrti. Osamljenik i čudak, najvršću vezu imao je s vlastitim ocem, koji mu je 30 godina vodio atelje, miješao boje i vodio poslove. Leighov film Turnerovu karijeru počinje pratiti u ranim pedesetim godinama života, kad gubi oca, te je prati do samrtne postelje.

Leigh u filmu prikazuje Turnerov komplicirani, pa pomalo i skandalozni privatni život. No, kako očito nije htio da se film pretvori u trač-partiju, nastoji prikazati i razvoj Turnerove karijere, ali i društva. Prikazuje Turnerov interes za optiku i lom svjetla, koji će ga dovesti do istraživanja svjetlosti u eksterijeru. Film inscenira i (navodno izmišljenu) anegdotu po kojoj se Turner dao vezati za jarbol da bi s broda gledao oluju, a u filmu je prikazana i Turnerova ustrašena reakcija na pojavu fotografije.

Film dijelom ocrtava i odnos društva prema ekscentričnom slikaru. Turner se rano afirmirao, imao je podršku kritike, pogotovo mladog Johna Ruskina. Uspijevao je kontinuirano prodavati slike. Ipak, njegova je umjetnost puku bila nerazumljiva, postojala je legenda da slika jajima i džemom, a ta legenda dala je povod za varijetetski skeč koji Leigh prikazuje u filmu. Kraljevski par Turnerove je slike, pak, prezirao i smatrao mazarijama luđaka. Sve te proturječne reakcije Leighov film dokumentira, no iz njih je Leighu teško bilo izvesti dramsku okosnicu, jer Turner sigurno nije bio Mozart - neshvaćeni umjetnik pokopan u anonimnosti.

Polemički ugriz

Na kraju filma, Turner (kojeg glumi Timothy Spall) odbija ponudu bogatog mecene da mu proda cjelokupnu baštinu, jer želi djela pokloniti britanskoj državi, za muzej u koji će slobodan pristup imati svatko. Prikazujući tu scenu u filmu, Leigh je očito htio zadati polemički ugriz. Jer, Turner doista jest zavještao Britaniji djela, no njegova oporuka nije provedena, a djela su umjesto na jednom mjestu i danas razbacana po raznim kolekcijama. Film “Mr Turner” neće promijeniti ni povijest filma, ni opus Mikea Leigha. Ali - možda barem promijeni usud Turnerova nasljeđa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:41