VUK RŠUMOVIĆ ‘Moj film o divljem dječaku priča je o apsurdnosti naših etničkih mržnji"

Dugometražni igrani film "Ničije dete" srpskog redatelja i scenarista Vuka Ršumovića (inače sina poznatog srpskog pjesnika za djecu Ljubivoja Ršumovića), nastao u koprodukciji sa zagrebačkom Kinoramom, osvojio je tri nagrade na 29. Međunarodnom tjednu kritike u Veneciji, uključujući glavnu Nagradu publike RaroVideo. Također, osvojio je i nagradu Udruženja filmskih kritičara Europe i Mediterana FEDEORA za najbolji scenarij te nagradu Svjetskog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI za najbolji film u dvama programima, Tjednu kritike i Horizontima.

Film koji je oduševio svjetske kritičare u Veneciji utemeljen je na istinitom događaju, kada je duboko u planinama Bosne i Hercegovine u proljeće 1988. pronađen dječak koji je poslan u dom za nezbrinutu djecu u Beogradu. Odgojen među životinjama, nije znao govoriti niti jesti poput druge djece, ali se ipak uspio socijalizirati, da bi ga nekoliko godina kasnije poslali nazad u Bosnu gdje je bjesnio rat. "Ničije dijete" mora obući maskirnu uniformu, ali, kako nam priča film, ubrzo odlučuje napustiti sve i vratiti se u divljinu.

Vuk Ršumović (foto: imdb.com)

Priča o djetetu kojeg su u Bosni odgajali vukovi sve dok ga nisu pronašli lovci izvanredno je zanimljiva, a posebice stoga što se radi o istinitoj priči. Kako ste došli do te priče?

- Priču sam čuo od svoje supruge koja je pozorišna rediteljica i koja je u tom trenutku radila jednu radionicu sa maloljetnim delinkventima u jednom domu u Beogradu. Tamo je upoznala učitelja Dragana Rolovića koji joj je ukratko ispričao tu priču. Nakon toga, ona me je upoznala s njim, i mi smo počeli rad koji je na kraju doveo do filma "Ničije dete".

Film je snimljen u hrvatsko-srpskoj koprodukciji? Kako je do toga došlo i koliko je trajao proces nastanka filma?

- Ja sam 2007. godine počeo se baviti tom pričom. Razvoj je trajao dugo, ali mislim da je to na kraju dovelo do toga da film bude bolji. Pet mjeseci sam proveo u Amsterdamu radeći na pisanju scenarija u okviru prestižnog programa Binger FilmLab. To je bilo značajno i dragocjeno iskustvo. Najviše vremena je naravno prošlo u financiranju filma i zatvaranju budžeta. Kada smo ušli u pretprodukciju sve je išlo veoma brzo. Snimanje smo počeli prošlog ljeta, krajem jula. Nastavili smo u decembru, kada smo imali 8 dodatnih dana snimanja. Nakon toga je išla postprodukcija, a eto, već u septembru smo stigli i do Venecije. Naš partner iz Hrvatske je Ankica Jurić Tilić i Kinorama. Ja sam imao prilike da upoznam Ankicu u Beogradu, na jednom predavanju koje je održala u okviru Autorskog festivala. Pričala je o nastanku filma "Ćaća". Već tad sam bio oduševljen. Kada smo se upoznali, to se samo dodatno potvrdilo. Za mene ona je zaista fascinantna žena, sposobna i posvećena filmu. Moj producent Miroslav Mogorović dugo poznaje Ankicu i već dugo je planirao saradnju i zajednički projekat. Na kraju, na moju sreću, to se dogodilo na ovom filmu. Ta suradnja, dovela je i do toga da deo ekipe bude iz Hrvatske, zbog čega mi je posebno drago. Tu je dizajnerica zvuka Dubravka Premar, s kojom sam se odmah ukačio, i koja mi je svojim senzibilitetom i iskustvom mnogo pomogla i van onoga što je njena domena. A zatim su tu i kompozitori Jura Ferina i Pavao Miholjević, koji su neverovatan tandem. Oni imaju toliko iskustva iza sebe, a ipak su imali strpljenja za mene. Bila mi je čast da radim s njima.

Koja je temeljna poruka vašeg filma?

- Kada počnete da radite film, zaboravite na poruke i samo se bavite onim konkretnim, likovima, odnosima, situacijama i sukobima. I svakako temom, pošto je tema nevidljiva nit koja prožima vašu priču, vaš film. Mene od početka u toj priči fascinira ono arhetipsko, pitanje čovjeka i njegovog identiteta, a još preciznije pitanje čovjeka i njegovog etničkog identiteta. Ime, koje glavni junak nasumično dobija jer mu se ne zna identitet, postaje njegova sudbina. Na toj ravni, mislim da se jasno čita i apsurdnost naših predrasuda i nacionalnih i etničkih mržnji koje su nam donele toliko bola i patnje, a tako malo radosti.

'Ničije dijete' u filmu na koncu završi u paklu bosanskog rata, ali odluči otići nazad na planinu gdje je nađen. Što se dogodilo s pravim dječakom na kojem se temelji film?

- Priča koju ja znam obuhvaća beogradski dio njegovog života. Taj završni dio priče nedostaje. Bavio sam se raznim nagađanjima, ali sam odlučio da priči dam kraj koji meni najviše paše s obzirom da sam se odlučio da radim igrani, a ne dokumentarni film.

Nakon nagrada u Veneciji, gdje je film imao svjetsku premijeru, kako će dalje izgledati život vašeg filma?

- U samo dva dana dobili smo poziv na preko 10 svetskih festivala. Moja želja kao autora je da film, naravno, ide na što veći broj festivala, kako bi ga vidio što veći broj ljudi iz cijelog svijeta. Zaista mislim da u toj priči postoji nešto duboko ljudsko što će naći put do gledalaca u svim krajevima sveta.

Glazbu za film radili su Jura Ferina i Pavao Miholjević, koji su potpisali glazbu u filmovima redatelja Dalibora Matanića, Lukasa Nole, pa sve do najnovijeg 'Kosca' Zvonimira Jurića. Kako je došlo do vaše suradnje?

- Jura i Pavao su stalni saradnice Ankice Jurić Tilić. Ona ih je pozvala i pitala da li bi radili moj film. Pristali su. Jura koji je bio s nama sada u Veneciju podsjetio se početka saradnje. Rekao mi je kako je sve počelo nekako drugarski i neobavezno, a evo gde se završilo, u Veneciji sa tri osvojene nagrade. Baš dobro što je baš tako!