Sebastian Meise

Za potrebe filma razgovarao sam s ljudima koji su bili u zatvoru zbog seksualne orijentacije

 Razgovarali smo  s redateljem filma ”Konačna sloboda”, koji je u konkurenciji za europsku filmsku nagradu publike LUX

 Christophe Simon/Afp/Profime
Postoji jedna divna stara bečka kavana, gay mjesto. Tamo uvijek ima starijih parova. Razgovarao sam s nekima od njih koji su bili zatvoreni. Bili su itekakve žrtve

Film "Konačna sloboda", redatelja Sebastiana Meisea, fascinantna je, kompleksna, višeslojna i moćna priča. Ona počinje mučno, i takva je tijekom cijelog trajanja filma. Ona ljuti, pa i razbješnjuje, svakako rastužuje, no oni koji su na pravoj strani priče, u njoj će naći toplinu, unatoč hladnoj atmosferi i vlazi zatvorskih zidova koja bazdi i kroz ekran.

Okosnica radnje može se svesti na jedan broj - 175 - koji je u razdoblju tijekom i nakon II. svjetskog rata označavao prijestup zbog kojeg se završavalo u zatvoru - homoseksualnost.

Protagonist filma zove se Hans, a utjelovljuje ga maestralni glumac Franz Rogowski, na glasu kao ponajbolji njemački glumac. On nakon izlaska iz logora više puta završava u zatvoru radi činjenice da spava s muškarcima. Izgladnjen i oslabljen, u zatvoru trpi batine i stoički podnosi svako nasilno bacanje u tamnicu. No u toj tmini, on je i iza rešetaka onaj koji drugima pruža ljudsku utjehu, utažuje im potrebu za ljudskim dodirom. Potreba je to protiv koje malo tko može, postajat će sve jasnije kako se film bliži kraju.

Razgovarali smo s redateljem Sebastianom Meiseom, koji je s ovim filmom bio u utrci za Oscara za najbolji strani film, koji je dobitnik Nagrade žirija u programu Izvjestan pogled prošlogodišnjeg Cannesa, kao i nagrade Zlatna kolica za najbolje dugometražno ostvarenje na prošlogodišnjem Zagreb Film Festivalu, a sada se natječe i za europsku filmsku nagradu publike LUX. Uz njega, u užem su izboru i "Quo vadis, Aida" Jasmile Žbanić i "Bijeg" (originalno "Flee") Jonasa Pohera. Ususret projekcijama filmova, koji će se u organizaciji Zagreb Film Festivala tijekom travnja prikazivati u art kinima diljem Hrvatske, Sebastian Meise ispričao nam je pozadinu stvaranja svojeg filma, za koji se nesumnjivo može reći da je remek-djelo.

No on to nije isključivo zbog kinematografske, nego i zbog društvene dimenzije koju uradak ima. Meise je njime ukazao na sasvim zaboravljen dio europske povijesti. Zloglasni članak 175 bio je gotovo potpuno zaboravljen. Premda su neki od onih koji su radi njega završavali u zatvoru, još uvijek živi.

- Nije mi bilo teško naći ljude koji su to proživjeli. Berlin ima gay muzej, za potrebe postava radili su intervjue s nekima od tih ljudi. Otamo sam počeo svoju potragu i pripremu - počinje Meise. On živi u Beču. I u svojem je gradu našao sugovornike.

- Postoji jedna divna stara bečka kavana, koja je na glasu kao gay mjesto. Tamo uvijek ima starijih parova, koji se rijetko druže s mladima, sjede u kutu, staloženo promatraju. Razgovarao sam s nekima od njih koji su bili zatvoreni. Bili su itekakve žrtve. No ono što je svima njima zajedničko, bez obzira na to kakva bila njihova priča, jest to da svi u sebi nose fascinantnu količinu ponosa - govori redatelj.

To mu je, kaže, bila polazišna točka za film. Htio je oblikovati likove tako da se vidi da je jedino što im je preostalo to da žive svoj život. Hans, glavni lik, više se puta vraća u zatvor, a ni u ćeliji ne odustaje od toga da otvoreno iskaže svoju ljubav, prisnost.

- Zatvor ništa ne mijenja. Tamo si radi toga tko si. Kazna te ne može promijeniti. Ključ pod kojim živiš ne može okrenuti cijelu tvoju srž, egzistenciju. To je taj ponos, nemaš drugu mogućnost nego biti tko si. Pa, nije da su ti ljudi krali pa jednostavno odlučili prestati to raditi. Ipak, vodili su život označeni kao kriminalci. Bilo im je teško, bili su u opasnosti. Egzistencija im je bila ugrožena - kaže Meise.

Zanimljivo je da se i u svojem filmu "Outing", u kojem je protagonist pedofil koji se bori protiv svojih sklonosti, isto tako bavio seksualnošću. No nije seksualnost kao takva srž onoga što ga zanima, govori.

- Stvar je u odmetništvu. U osjećaju da ne živiš u granicama. Recimo, u "Outingu" glavni lik nije regularan član društva, čak iako se on suzdržava od svojih poriva. On je izopačen. Ne pripada svojoj zajednici, ne pripada svijetu - kaže redatelj.

U "Konačnoj slobodi" on doista nudi višestruke perspektive u pogledu na intimnost, konkretno na intimnost između muškaraca, no slika se, dakako, može promatrati i puno šire. U pokušaju da ne otkrijem previše o radnji, mogu reći da, osim Hansa, koji je homoseksualac po definiciji, postoje i likovi koji su heteroseksualni, no nakon dugog perioda zatvorenosti ipak se upuštaju u homoseksualne odnose. Česta je to pojava na filmu, ali i u takvim uvjetima u životu.

- Zatvorenici koji su dugo tamo, jednostavno nemaju izbora. Svaki čovjek ima potrebu za intimom, prisnošću i nježnošću. Naravno da ti to nedostaje kad si zatvoren, primjerice, 20 godina. Toplina drugog ljudskog bića nešto je za čime teži svaka osoba. To je nešto na što su nam ukazali svi naši sugovornici s kojima smo se pripremali za film. Već je to pomalo i klišej, no doista je tako. Ekranizacije zbivanja u zatvoru često su okrutne i nasilne. No često se na tim mjestima događa i obrnuti proces. Utjehu od surove stvarnosti ljudi pronalaze jedni u drugima - kaže Meise.

image

Scena iz filma "Konačna sloboda"

Freibeuterfilm - Rohfilm/Afp /

On je, zanimljivo je, film snimao u pravom zatvoru. Nije, dakle, iznajmio studio, težio je za autentičnošću, klaustrofobijom i skučenošću pravih ćelija.

- U istočnoj Njemačkoj našli smo čak deset napuštenih zatvora, koji svi datiraju iz doba u kojem se odvija radnja filma. Odabrali smo jedan, inzistirao sam na tome da snimamo na mjestu koje ima povijest. Veseli me kad uspijem povezati priču, koja je jednim dijelom imaginarna, s nečime što je opipljivo, stvarno. Brojne su se loše i gnjusne stvari odvile na tome mjestu, a kada dođeš tamo, s time se moraš direktno suočiti. Ne samo glumci, nego i cijeli tim sa snimanja - kaže redatelj, pa nastavlja: - Razgovarali smo o toj povijesti, promišljali o događajima... Mogli smo ih zamisliti i osjetiti. Takva lokacija nosi i određene limite, što je na kraju bilo vrlo zanimljivo, jer na neki način tako i ona sama stvara film. Ćelije su male, mizerne, pa smo imali reducirane mogućnosti. Studio bi definitivno bio komfornija opcija, no odlučili smo se ići težim putem, i pokazalo se da je odluka bila dobra - kaže Meise.

Raduju ga nagrade i nominacije za nagrade.

- Naravno, sve mi to puno znači. Na svijetu je enorman broj kvalitetnih filmova, tako da je velika stvar biti u izboru u kojem su najbolji. Pogledao sam i oba filma koja su u konkurenciji za LUX, te je jedino što mogu reći to da sam iskreno počašćen - zaključuje redatelj.

Inače, za filmove se može glasati na službenim stranicama LUX-a, a tamo je i raspored svih projekcija, koje su, važno je spomenuti, besplatne.

O filmu "Quo vadis, Aida?" brojni sigurno već ponešto i znaju - što zbog toga što mu je tematika iznimno relevantna za naše područje i vrijeme, tako i jer se o njemu puno pisalo radi iznimnog uspjeha. "Bosna, 11. srpnja 1995. Aida je prevoditeljica za Ujedinjene narode u Srebrenici. Nakon što srpska vojska zauzme grad, Aidina obitelj, s tisućama drugih civila, traži utočište u kampu UN-a. Kao insider koji sudjeluje u pregovorima, Aida ima pristup ključnim informacijama koje treba prevesti. Kakva sudbina čeka njezinu obitelj i narod, spas ili smrt? Što da učini?", stoji u opisu filma.

"Flee" Jonasa Pohera Rasmussena se, pak, bavi životom Amina Nawabija, uspješnog 36-godišnjeg člana akademske zajednice, koji dvadeset godina skriva bolnu tajnu koja prijeti narušiti život koji je izgradio za sebe i svog budućeg muža. Amin svoju priču o nevjerojatnom putovanju djeteta izbjeglice iz Afganistana, prikazanu velikim dijelom tehnikom animacije, radi zaštite njegova identiteta, prvi put priča svojem bliskom prijatelju iz srednjoškolskih dana, redatelju Jonasu Poheru Rasmussenu. Ispričan kroz emotivne intervjue između Jonasa i Amina, "Flee" je priča o samospoznaji koja nam poručuje kako svoju budućnost možemo graditi samo ako se suočimo s prošlošću, i da dom možemo pronaći tek kada prestanemo bježati od onoga što uistinu jesmo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:54