Šteta je što ZagrebDox nema jedinstvene nagrade koja nadilazi pojedine kategorije: već je bilo puno slučajeva da su se neka ostvarenja iz regionalne konkurencije nametnula onima iz međunarodne, iako je potonja očito najvažnija na tom festivalu. Možda ne i ove godine, jer bi se mnogi složili da je laureat međunarodnog programa, dansko-češka koprodukcija „Gospodin Nitko protiv Putina“, u kojoj se skromni videograf na nekoj ruskoj srednjoj školi odazvao na poziv iz inozemstva i počeo bilježiti sve što ne odgovara standardima srednjeg obrazovanja, militarizaciju učenika i promoviranje profesora koji bi više odgovarali Staljinovom dobu, a ne ovom današnjem. Neupadljivi Saša Talankin, koji je uz Davida Borensteina naveden kao redatelj ovog filma, iako je vjerojatno itekako kontrolirao čitavu cjelinu, tako je zabio neugodno svrdlo Putinovoj mašineriji, i po svoj prilici neće se moći vratiti u domovinu dok ovaj režim bude na vlasti. Kad je, naime, dovršio sve materijale koji su mu bili potrebni, emigrirao je iz Ruske federacije.
Posebnu nagradu u tom programu dobila je kinesko-američka koprodukcija „Protjerivačica ljubavnica“ Elizabeth Lo, zasigurno najbolje režiran dokumentarac na čitavom festivalu, jer su njegovi protagonisti, sredovječna gospođa, njezin suprug i njegova ljubavnica, pristali pred kamerama otkriti delikatne dijelove svojih života, a ništa manje nije bila neustrašiva ni profesionalka iz agencije za zaštitu brakova, koja se veći dio filma pretvarala da je netko drugi, iako se to kosi sa etikom njezinog posla. Samo da ste gledali to ostvarenje, isplatio bi vam se dolazak na ZagrebDox.
Regionalna konkurencija nije bila tako dobra, bar sudeći po nagrađenim filmovima „Lekcije mog tate“ Osječanke Dalije Dozet i srpsko-bosanskohercegovačka koprodukcija „Tko će pokucati na vrata mog doma“ redateljice Maje Novaković. Prvi je zanimljiv stoga jer je njegova autorica isprva bila šokirana iznenadnom očevom smrću (imao je tek 55 godina), a zatim je ustanovila da bi ga mogla bolje upoznati, puno bolje nego za njegova života, kad bi mu proučila video arhivu, jer taj se nijednog trenutka nije odvajao od svoje kamere, kojom je nerijetko nervirao obitelj, pa se ponekad morao prebaciti na neutralnije teme. Ne može se reći da smo ga nakon ovog filma bolje upoznali, ali je po svoj prilici Dalija Dozet bila itekako zadovoljna, pogotovo zato što je njezin dokumentarac dobio tako visoku nagradu.
U prvi mah nam se čini da je dobitnik specijalnog priznanja, „Tko će pokucati na vrata mog doma“, intrigantniji rad, jer se zbiva negdje u bosanskoj zabiti prekrivenoj snijegom, u kojoj dugokosi bradati starac jedva preživljava, a glavni mu je oslonac njegov teretni konj. Susjed uporno odbija njegove pozive na druženje i piće, izgovara se da ima previše posla, tako da usamljenik ostaje prepušten sam sebi i svojim životinjskim ljubimcima. Redateljica je osjetila potrebu da mijenja godišnja doba, nakon jake zime na trenutak se pojavilo proljeće, a postoje i naznake povratka u djetinjstvo. Sve to donekle razbija dramski kompaktni uvodni dio, no to je čest slučaj s ovakvom vrstom filmova.
Regionalna konkurencija imala je i bolje filmove, ponajprije „Paviljon 6“ Gorana Devića, koji se bavi cijepljenjem Zagrepčana na Velesajmu i vješto prelazi s pojedinačnog na opće i obrnuto. To je i njemački dokumentarac „Noć kojota“ Clare Trischler, njegova je primarna ekipa sastavljena od filmašica, a jedino su producenti muškarci. Neobično, realiziralo ga je sveučilište Babelsberg u Postdamu, nazvano po velikom njemačkom filmašu Konradu Wolfu, ali se radnja odigrava u Meksiku, među stanovnicima čiji se dio obitelji uspio otisnuti u Ameriku, najčešće uz pomoć „kojota“, švercera ljudima, a kako nisu imali propisne dokumente, nikad se više nisu mogli vratiti u domovinu. Očito je da se i u Meksiku može posve solidno živjeti, jedini je problem što je tu za tjedan dana zaradi kao u Americi za jedan dan. Radnja se zbiva u gradiću El Alberto na samoj meksičko-američkoj granici, pa lokalni živalj organizira lažne prelaske preko granice, tek da zadovolji znatiželju kako to zapravo izgleda. Film je dobio nagradu kritike FIPRESCI i to poprilično zasluženo, jer nju najčešće zasluže ostvarenja koja su ostala bez glavnih priznanja.
Nagrada „Filmovi koji znače“ (Movies That Matter) pripala je ostvarenjima „Sudane, sjećaj nas se“ francusko-tuniske novinarke Hind Meddeb i „Trans Memoria“ Victorie Verseau, bivšeg muškarca koji se operacijom preobrazio u ženu. Prvi nas vraća u razdoblje kad je Sudan zbog ratnih razaranja pobuđivao pažnju koju danas imaju Palestina ili Ukrajina, a drugi rezignirano sabire iskustva ljudi koji su promijenili spol, što su ponekad požalili.
Mladoj kritici najviše su se svidjeli filmovi „Vjetar nema repa“ Ivana Vlasova i Nikite Staškeviča, iznimno zanimljiva kronika nomadskih obitelji u Sibiru, koloristički vrlo bogata, s običajima koji nam djeluje posve strano (djeca piju krv životinja i sl.), te „Oči Gaze“ Mahmouda Atassija, o novinarima koji izvještavaju o razaranjima u sjevernom pojasu Gaze i pritom riskiraju vlastite živote (dosad ih je tamo stradalo preko 170). Inače, taj dio Palestine izgleda tako devastirano, da je pravo čudo što tamo uopće netko živi. Naposljetku, nagrade za kratke filmove dobili su Arshia Sakiba za dokumentarac „Tko voli sunce“, zabilješku razaranja u sjevernoj Siriji, te Yumeng He za osobno intonirani „Druga strana planine“, u kojem redateljica uz pomoć oca Chenga pokušava pronaći mjesta svog djetinjstva. Potonji je, međutim, upozorava da je „ispod površine brzog razvoja uvijek i brzo zaboravljanje“, što se pokaže točnim.
Ovogodišnji ZagrebDox imao je puno rasprodanih projekcija, i više gledatelja nego prošlogodišnji festival. To je ujedno i najbolja vijest koja je oduševila organizatore.
Komentari
0