Zašto je Kralj pobijedio Facebook?

ZAGREB - Čudan je profil glavnih takmaca za ovogodišnjeg Oscara. “Kraljev govor” nezavisna je britansko-australska produkcija u koju su se u posljednji tren uključila braća Weinstein, šefovi nekoć moćne kompanije Miramax. Takav film nastao izvan glavne hollywoodske matice trebao bi biti dosta nekonvencionalan, no svi koji su ga vidjeli znaju da je u pitanju vrlo emocionalna, gotovo staromodna priča o prijateljstvu okrunjene glave opterećenje mucanjem i plebejca koji liječi takve probleme.

Fincher preradikalan

Nimalo čudno što su mnogi jaki producenti i distributeri oklijevali podržati film, jer su smatrali da je nečem takvom prošlo vrijeme Drugi je favorit bila “Društvena mreža”, velika hollywoodska produkcija koja se dičila radikalnošću tipičnom za nezavisne filmove: junak je enigmatična - reklo bi se - hulja (ali neosporni genij), koja se lišava jednog po jednog suradnika na putu prema vrhu.

Film ne docira, pokazuje kakvo je stanje stvari u vezi s moralnim standardima internet generacije, virtuozno je režiran, a uz Davida Finchera pomogli su ga oblikovati i sjajni tipovi poput Aarona Sorkina, scenarista “Zapadnog krila”, te Trenta Reznora, koga pamtimo po avangardnom zvuku grupe Nine Inch Nails.

Sve o ovogodišnjoj dodijeli Oscara pročitajte u velikom specijalu Jutarnjeg lista

I što se dogodilo? Pobijedio je, naravno, “Kraljev govor” jer se mnogoljudno i dobrim dijelom postarije glasačko tijelo Američke akademije radije podsjetilo vremena kada su pobjeđivali filmovi poput “Vatrenih kočija” i “Ghandija”, nego da se udubljuje u finese djelca koje barata nerazumljivim izrazima kakav je “pad servera”.

Nevolja je što organizatori dodjele Oscara nisu imali tu komociju.

Tempo i glamur

Njihova ciljna grupacija su mlađi gledatelji, kojima su upućene stotine reklamnih poruka što se emitiraju u blokovima između pauza televizijskog prijenosa. Već dugo se bilo uvriježilo da Oscare vode prokušani zabavljači poput Billyja Crystala ili Stevea Martina, no ove se godine pokušalo nešto drugo, pa su angažirani Anne Hathaway i James Franco, hollywoodske zvijezde nove generacije.

Muško-ženski parovi inače se izbjegavaju u ovakvim prigodama (davne 1957. domaćini Oscara bili su Jerry Lewis i Celeste Holm, ali iz različitih studija), jer se opravdano drži da dvojica muških komičara mogu biti dosta ubojiti jedan prema drugom, što zna biti dosta zabavno (slučaj Aleca Baldwina i Stevea Martina lani), no upute marketinškog tima bile su drukčije.

Mlađoj publici koja uživa u novim gadgetima bilo je namijenjeno još nešto: ako pri prijenosu nekog događaja možete pratiti što “pokrivaju” dvije različite kamere, niste morali gledati dosadne reklame nego vrebati što rade slavodobitnici nakon što prime pozlaćeni kipić.

Kako je sve to izgledalo? Prilično raštimano i beskrajno dugačko, pravi cušpajz starog i novog. Neprestano se govorilo o SMS porukama i internetu, ali se istodobno podsjećalo na zlatno hollywoodsko doba kada su filmsku kulturu definirali “Zameo ih vjetar”, “Ben-Hur” i “Casablanca”.

Inzistiralo se na tempu i glamuru, no što to vrijedi kada polovicu sadržaja te manifestacije koja traje tri i pol sata zapremaju nagrade koje široku američku publiku uopće ne zanimaju, u kategorijama kao što su montaža zvuka, kratki dokumentarac ili strani film.

Vraćeni su originalni izvođači pjesama nominiranih za Oscara, no estradne atrakcije poput Cher (za film “Burleska”) nominaciju uopće nisu dobile.

Sve po matrici

Franco je dobio pregršt negativnih kritika za svoj nastup, jer se doimao odsutno (“kao da je na drogama”, prigovorio je neki gledatelj), no talentirani dečko koji će vjerojatno doktorirati na Yaleu i s alternativcem Gusom Van Santom sprema poseban multimedijalni projekt valjda se nije htio upregnuti u oskarovsku mašineriju: istina, radio je svašta na pozornici, čak se i presvukao u Marilyn Monroe, međutim, vjerojatno je bio prevelik kontrast između njega i Anne Hathaway, koja kao da je imala višak energije, što je povremeno znalo itekako živcirati.

Dodatni minus bila je predvidljivost nagrada. Ako ste se držali procjena na kladionicama, niste mogli zaraditi ni centa.

Kada je obznanjeno da je nagradu za sporednu žensku ulogu dobila Melissa Leo za ulogu u filmu “Borac”, a ne moguće iznenađenje Hailee Steinfeld iz “Čovjek zvan hrabrost”, bilo je jasno da sve ide po matrici.

Melissa je priredila jedino uzbuđenje večeri, kada joj se u govoru “omakao” jedan “fucking”, no u odnosu na ono što je sve izgovorila u filmu za koji je nagrađena, ovo je bilo benigno.

Manjkao je Ricky Gervais, voditelj Zlatnog globusa, da podigne temperaturu u dvorani.

Greška HRT-a

Naposljetku je sve završeno Pirovom pobjedom, “Kraljev govor” potvrdio je samo četiri od 12 nominacija, a “Društvena mreža” je dobila samo jedan Oscar. Manje, no zato “Čovjek zvan hrabrost” - jedan od filmova godine - nije dobio ništa za svojih deset nominacija.

Zašto na HRT-u nismo gledali izravni prijenos? Tvrde nam da je gledanost noću vrlo slaba, no cijena prijenosa je - koliko doznajemo - vrlo niska, a HRT ne može platiti skromne honorare naših komentatora koji prate taj događaj uživo.

Zašto se ne ugledaju na njemački PRO 7?! Tamo uopće nema komentatora, koji su - kada je HRT u pitanju - zbilja znali štošta baljezgati. Ako HRT sljedeće godine zbilja spadne na prosjački štap, evo primjera kako treba prenositi Oscare!