"107 majki" (međunarodna konkurencija, 16.00, dvorana 3) je ukrajinsko-češko-slovačka koprodukcija i krajnje neobičan film. Prikazuje ženski zatvor blizu Odese u kojem robijašice ostaju i preko pet godina, najčešće zbog ubojstva supruga, a katkad i njegove ljubavnice. Dosta njih je trudno i rađaju u obližnjoj bolnici, katkad i u samom zatvoru (što žele po svaku cijenu izbjeći, pa mole nadzornice da ih pošalju u kvalificirano porodilište, čim počnu trudovi), a specifično je da im tijekom prva dva tjedna oduzimaju tek rođenu djecu. U tom razdoblju ne znaju što bi s majčinskim mlijekom, pa im daju posebne pumpice u koje ga uštrcavaju i zatim prosipaju u umivaonik, što je poseban apsurd. Poslije imaju pravo viđati djecu po dva sata danju i noću, hraniti ih i brinuti se za njih, a čitavo to vrijeme prolaze zatvorsku torturu koja se sastoji u obaveznom radu i dolascima kod nadzornica koje ih obavještavaju kako stoji njihov slučaj. One znaju da im pisma cenzuriraju (neki su dijelovi naime prekriženi), film se u originalu i zove "Cenzorka", ali ne znaju da su njihovi razgovori tijekom posjeta članova obitelji zatvoru pažljivo prisluškivani.
Prošle su tri godine, djeca su porasla, no pravilo je da puno duže ne smiju ostati kraj njih u zatvoru, pa ih moraju prepustiti obitelji (koja ih vrlo često ne želi preuzeti) ili poslati u sirotište. Tu dolazi do najrazličitijih ucjena, ali one su kažnjene, vrlo često i za zločin, i nemaju nikakva prava. Slovački redatelj Peter Kerestes (znamo ga kao jednog od autora u nas često prikazivanog dokumentarca "Baršunasti teroristi") smislio je neobičan koncept. Uistinu je razgovarao sa 107 žena koje su bile zatvorene u toj kažnjeničkoj instituciju, na osnovu njihovih ispovijesti napisao scenarij i zatim snimio film u kojem je većinu uloga povjerio neprofesionalnim glumicama. Shvatite to po tome što su scene suviše precizno napravljene, a na odjavnoj špici precizno je napisano tko igra koju ulogu. To je samo jedan od pokazatelja da dokumentarni film više ne možemo procjenjivati uobičajenim mjerilima, postoje međuprostori koje spretni redatelji iskoriste za itekako uvjerljivu simulaciju dokumentarca. Slovaci su ga čak kandidirali za Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog filma, ali se nije probio ni na proširenu listu najboljih.
Poljski redatelj Pawel Lozinski uživa međunarodnu reputaciju zahvaljujući svojim dokumentarcima, njegov otac Marcel još je ugledniji filmaš, a zajedno su napravili hvaljeno ostvarenje "Otac i sin", koje se 2014. natjecalo na ZagrebDoxu. "Film s balkona" (međunarodna konkurencija, 17.00, dvorana 2) nastao je krajnje nekonvencionalno, Lozinski je proveo dvije godine na svom balkonu i pokušao zaustaviti prolaznike koji su hodali putićem pokraj njegove zgrade. Imao je i pecaljku za ton, tako da su razgovori vrlo kvalitetno snimljeni, istina, mnogi se na njega uopće nisu obazirali, što je redatelj namjerno ostavljao u filmu, ali s nekima je zapodjenuo suvisao razgovor i ljudi su mu "otvarali dušu" na način na koji možda ne bi ni svojim najbližima. Na primjer, jedan postariji gospodin priznao je da mu je nedavno preminuo ljubavni partner i da se vjerojatno nikad neće oporaviti od gubitka osobe za koju je bio desetljećima vezan. Drugi su se žalili na situaciju kod kuće, na djecu, na roditelje, no zanimljivo je da su pozivi s balkona koji su ponekad djelovali krajnje neodređeno (znatan dio sugovornika uopće nije znao zašto ih Lozinski zaustavlja, a koji put je i on priznavao da ne zna što bi ih pitao) rezultirali iznimno dojmljivim ulomcima iz života. Neki od sugovornika znao bi se pojaviti i kasnije, tek da bi potvrdio da se kod njega nije ništa promijenilo, a možda i jest, a ponešto doznajemo i o samom Lozinskom (da je razveden i sl.). Potonji nije minimalist, ne drži do toga da je kamera uvijek okrenuta u istom pravcu, tu i tamo je okrene da isprati sugovornika koji odlazi, no u cjelini to je potvrda da dobar dokumentarac ponekad nastaje iz zahvalnog koncepta i upornosti. Uostalom, u Locarnu je dobio Grand prix u pratećem programu Tjedan kritike, a obišao je i niz prestižnih međunarodnih festivala.
Zašto je Jessica Kingdon odlučila snimiti dokumentarac "Uspon" (danas je na programu u međunarodnoj konkurenciji u dva navrata, u 15.00 i u 22.00 u dvoranama 2 i 1), portret Kine kakav ste dosad rijetko kad vidjeli? Razlog je očit, njezini baka i djed pobjegli su iz Kine 1949., kad je bilo već jasno da će Kuomintang izgubiti bitku sa snagama Chiang Kai-sheka, i otad žive u Americi. Na Jessicinom licu prepoznatljiva su azijatska obilježja, ona je već za svoj prvi kratki dokumentarni film, "Commodity City" iz 2017. odabrala portret Yiwuua, grada na istoku Kine, koji je postao divovsko trgovačko središte i spaja kineske ponuđače sa stranim kupcima. Jessica i njezina producentica Kira Simon-Kennedy odmah su donijele odluku da u filmu ne žele naratora, slika mora govoriti sama za sebe, što je odbilo mnoge investitore i producente. Ipak, kad su počele slagati film koji je naposljetku bio dugačak 100 minuta i odigravao se diljem te goleme zemlje, shvatile su da imaju vrijedan proizvod. Govorili su joj da ima izgleda i za Oscara, no ona u to nije vjerovala: naposljetku je ušla među pet nominiranih, pobijedio je film "Ljeto Soula" Questlovea, ali redateljici i producentici je najveća pohvala bila odličan prijem "Uspona" upravo u Kini, gdje su se gledatelji prepoznali u bezbroj situacija. Svidjelo im se što film nije shematski ni ideološki zadojen, što oslikava najvažnije fenomene te zemlje (uspon nove klase, etabliranje srednje i rezignaciju mladih) i to uz pomoć slika i situacija koje su gledateljima iz drugih zemalja upravo fascinantne. U osnovi, to je priča o kineskom snu, vrlo slična nekadašnjim sagama o ostvarenjima američkog sna, samo što je ova itekako drukčija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....