FOTO: POČELO 12. IZDANJE ZAGREBAČKOG FESTIVALA DOKUMENTARNOG FILMA Priče o majkama, ratovima i nuklearnim reaktorima

Nije lako praviti program najrenomiranijeg dokumentarnog festivala u regiji jer je konkurencija nesmiljena. Film “Amy”, najizgledniji favorit za Oscara, već je prikazivan u kinima, “Pogled tišine” Joshue Oppenheimera, njegova najozbiljnijeg konkurenta za tu nagradu, mogli ste vidjeti na Human Rights Film Festivalu i u online videotekama, a zanimljivih sekcija dokumentarnog filma na našim filmskim festivalima ima barem još pet-šest.

Srećom, selektore ZagrebDoxa to ne uznemiruje. Imaju i oni u međunarodnoj konkurenciji jedan film koji se natječe za Oscara, “Zemlju kartela” Matthewa Heinemana, uzbudljivu kroniku o formiranju građanske milicije s obje strane američko-meksičke granice, gdje nitko ne vjeruje u efikasnost vojske i policije kad je u pitanju šverc droge, međutim, puno je važnije da su prikupili najprestižnije naslove s velikih dokumentarnih festivala.

Jak adut na početku

ZagrebDox počeo je sinoć i već na otvaranju imao jak adut, film Karen Guthrie “Što smo si bliže”, dobitnika glavne nagrade za najbolje ostvarenje međunarodnog programa na najvećem sjevernoameričkom festivalu Hot Docs: škotska redateljica napravila je intrigantnu obiteljsku zabilješku, majka joj je pretrpjela moždani udar i kći se nakon dužeg vremena vratila kući, ali tamo zatječe još jednog povratnika, svoga oca koji već dugo tamo ne živi, rastavljen je i vjerojatno ga ni sada ne bi vidjeli da nije izvanredne situacije. Ponovno okupljanje ne protječe bez trzavica, što redateljica ne propušta pokazati.

>>> FOTOGALERIJA Otvorenje 12. ZagrebDoxa

S IDFA u Amsterdamu, najvažnijeg svjetskog festivala dokumentarnog filma, stiže glavni laureat “Don Juan”, švedsko-finska koprodukcija, koju je potpisao renomiran i Jerzy Sladkowski, Poljak sa švedskim domicilom. Njemu granice ne predstavljaju problem, pa je temu za svoje novo ostvarenje našao u Rusiji, točnije u Nižnjem Novgorodu, gdje živi 22-godišnji Oleg, zajedno s majkom, a njihov odnos kao da je prepisan iz filmova Xaviera Dolana.

Majčin teror

Majka ga optužuje da je autističan i nekomunikativan, da se nikad neće oženiti te ga prisiljava na svakojake terapije i psihijatrijske seanse: momak se zapravo čini normalnim, samo malo posebnim, u jednoj prilici spomene se “Oblomov” Gončarova, i to je zapravo to, njemu se ništa ne da, smatra da je sve što bi poduzeo unaprijed osuđeno na neuspjeh, no pokaže se da baš nije tako. Kamera snima prizore koje bi malo tko dozvolio, međutim, ta invazija na privatnost glavnog junaka pokaže se kao najbolji lijek jer on prema završnici postaje sve sigurniji. Inače, nije on nikakav Don Juan, isprva je vrlo nepovjerljiv prema ženama, nego samo nastupa u istoimenoj predstavi.

Djetlić u Černobilu

Među najatraktivnije naslove u tom programu svakako treba ubrojiti “Ruskog djetlića” Chada Garcie, čiji je protagonist ukrajinski umjetnik Fjodor Aleksandrovič, još kao dječak osjetio je posljedice eksplozije atomskog reaktora u Černobilu i sada želi odgovore na pitanja koja se nitko ne usudi postaviti. Film je nagrađen u Sundanceu kao najbolji međunarodni dokumentarac, a tamo je odlikovan i “Čopor” Crystal Moselle, ali u američkoj konkurenciji, nevjerojatan portret šestorice braće koji nikad nisu napustili obiteljski dom ni izašli na ulicu, a sve o svijetu naučili su iz filmova.

U regionalnoj konkurenciji ima čak deset novih hrvatskih filmova, teško ih je sve i pobrojati, no nova ostvarenja, među ostalima, imaju Nebojša Slijepčević (“Gangster te voli”), Igor Bezinović (“Blokada”), Robert Zuber (“Slučajni sin”), Arsen Oremović (“U braku sa švicarcem”) i Zdravko Mustać (“Martinac - čisti film”). Konkuriraju im Jasmila Žbanić iz BiH i Metod Pevec iz Slovenije, posve dovoljno da to bude itekako gledan program. Svakako bi trebalo pogledati i “Maglu Srebrenice” Samira Mehanovića (posebna nagrada za srednjometražni film na IDFA), razgovore s preživjelima pokolja u kojem je stradalo 8372 ljudi.

Mnoštvo svega

Najpopularniji prateći programi su Biografski dox, Glazbeni globus i Kontroverzni dox u kojima se prikazuje štošta, od u svijetu vrlo gledanog filma “Nazvao me Malala” o najmlađoj dobitnici Nobelove nagrade, pakistanskoj aktivistici Malali Yousafzai, izvrsnog dokumentarca “Kurt Cobain - montaža Vraga”, zasigurno najboljeg portreta pokojnog glazbenika, “Janis: Little Girl Blue”, zanimljiv i onima koji su poprilično upućeni u životopis Janis Joplin, do bučno reklamiranog “Slušaj me, Marlone”, u kojem se prvi put otkrivaju audiovrpce legendarnog glumca, te “Moj djed Allende” u režiji Marcie Tambutti, unuke legendarnog čileanskog predsjednika.

Dva najatraktivnija hrvatska filma ne prikazuju se u regionalnoj konkurenciji nego u programu Factumentarci zato što ih je producirao Factum, poduzeće direktora festivala Nenada Puhovskog. “Dum spiro spero” (u prijevodu - dok dišem, nadam se) autobiografski je dokumentarac poznatog književnika Pere Kvesića o borbi s teškom bolešću, a sam Puhovski režirao je “Generaciju ‘68”, također vrlo osoban film o ljudima s kojima je dijelio slične ideale u šezdesetosmaškom razdoblju. Oba će zasigurno izazvati veliku pozornost, pa će se o njima još puno pisati.