'BOTTLE IT IN'

ALEKSANDAR DRAGAŠ Kurt Vile osvaja nehajnošću okidanja akorda i rifova

 CROPIX
 

U nekim manje užurbanim vremenima album poput “Bottle It In” Kurta Vilea danima, ako ne i tjednima, ne bih skidao s gramofona. Takve LP ploče urezale bi mi se u pamćenje pa bih ih ponosno i ljubomorno čuvao u svojoj kolekciji. Danas, kada glazbu, bitno stariji i iskusniji, slušam na tekućoj i beskonačnoj vrpci interneta, uzbuđenje oko albuma poput “Bottle It In” daleko je manje, ali to je moj defekt. Veći je problem što zbog groznog ukusa masovne publike geniji električne gitare i kantautorstva poput Kurta Vilea danas teško mogu zadobiti komercijalni status i kulturološki značaj kakav su svojedobno mogli dobiti Neil Young i Tom Petty, pa i relativno nekomercijalni Lou Reed.

Pod utjecajem potonjih Kurt Vile ipak niže krasne albume, pogotovo od “Smoke Ring For My Halo” (2011.) za Matador nakon kojega je izbacio još upečatljiviji “Wakin’ On A Daze” (2013.) pa u Tvornici kulture održao magičan i maestralan nastup. Dvije godine poslije tog koncerta objavio je šesti po redu “b’lieve i’m goin down...” (2015.), a potom zajednički “Lotta Sea Lice” (2017.) s perspektivnom, sedam godina mlađom i također djelima Lou Reeda inspiriranom kantautoricom Courtney Barnett iz Melbournea. Ne manje važno, danas 38-godišnji Vile je 2005. s Adamom Granducielom u Philadelphiji osnovao grupu The War On Drugs iz koje izlazi nakon debi albuma “Wagonwheel Blues” (2008.) kako bi pokrenuo solo karijeru.

Nedavno je objavio i novi album “Bottle It In”, uvršten na liste najboljih glazbenih izdanja u izboru važnih svjetskih magazina, dnevnih novina i portala, a zatim je stigla je i najava da je Kurt, zajedno s pratećim sastavom The Violators, jedan od headlinera festivala INmusic 2019. Tajming je perfektan jer Vile je danas vizibilniji nego prije pet ili sedam godina; zahvaljujući minulom radu, suradnji s Courtney Barnett, ali i uspjehu njegova nekadašnjeg benda The War On Drugs. Svira u sve većim prostorima, a 80-minutni “Bottle It In” je barem jednako dobar kao i bilo koji od njegova prethodna tri solo albuma, i to ponajprije zbog ležernosti njegove autorske persone.

Bilo da su dulje, poput desetominutnih “Bottle It In”, “Bassackwards” i “Skinny Mini” te osmominutne “Check Baby”, ili kraće od navedenih, Vile osvaja nehajnošću okidanja akorda i rifova kojima, poput ovećeg jointa, fila i rola svoje pjesme. Uz mantrične melodije, smještene na imaginarnoj razdjelnici Younga i Reeda, fino paše njegov podjednako skulirani vokal kojim svakodnevne sitnice, neuroze i dileme opisuje poput kakvog indie-filmaša, često u slow-motionu, prosipajući usput zrnca mudrosti.

Premda “dijete” Sonic Youtha, Dinosaur Jr. i Pavementa, čini se da je Kurt Vile i poput J. J. Calea za indie-generacije. Sličan laid-back prisutan je i u njegovim omamljenim i zavaljenim pjesmama, ali ne utemeljen u bluesu, nego u lo-fi alternativnom rocku s efektnim skretanjima prema folku, countryju, soulu, twangu, psihodeliji. Prava mjuza za elegantno odvaljivanje pa možda Vile stekne reedovski kultni status.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:01