SLAVLJENIČKI KONCERT

ALEKSANDAR DRAGAŠ O KONCERTU 'PARNOG VALJKA' Hus je pošteniji pa mi je drago što je Valjak u Zagrebu okupio više ljudi nego Goran Bregović s falš Dugmetom

 Neja Markičević/CROPIX
Niz Husovih pjesama ugodno je ostario, a izvedbi se nema što prigovoriti jer bend čine neki od najboljih profesionalaca

Treba li odabrati samo jedan album koji najvjernije odražava najvažnije odlike Parnog valjka, onda bi taj izbor, unatoč studijskim albumima iz 80-ih impregniranima njihovim najvećim hitovima, pao na “Bez struje: Live In ZeKaeM” iz 1995. godine.

Upravo je s tim albumom Valjak ponovno izmislio sebe, pokazao da unplugged format nije rezerviran samo za MTV produkciju nego da se u (po)ratna vremena i u nas mogu realizirati svjetski relevantni koncerti i live albumi te potvrdio da je bio i ostao najjači uživo, često podižući letvicu profesionalnih dosega.

Strast, volja i želja

S tom sam mišlju krenuo na prvi od dva slavljenička koncerta Parnog valjka kojim bend obilježava 40 godina postojanja. Unplugged nastup u intimnijoj Maloj dvorani Doma sportova učinio mi se potencijalno interesantnijim od električnog u Velikoj dvorani koji sam odlučio preskočiti. Ne kažem da sam u pravu, ali od unplugged Valjka dobio što sam i očekivao. OK, nema nakon 40 godina velikih uzbuđenja i iznenađenja, tome obljetnički koncerti ni ne služe, ali još ima i strasti i volje i želje da se Valjak po n-ti put dokaže kao sastav velikih profesionalaca s najdužim kontinuranim radnim stažem na našoj rock sceni, čak i ako su od izvorne postave ostali samo Hus i Aki. No, dugo su u bendu i Preksi za basom, Brk za gitarom i Bero za klavijaturama, a sad već i Tina za mikrofonom pa smo se baš na tu postavu Valjka nekako najviše i navikli. Defacto, od postave koja je realizirala “Bez struje” nedostajao je samo Šolc za bubnjevima po kojima sada jednako uvjerljivo lupa Dado Marinković.

Ovacija za ovacijom

U kontekstu intimnijeg unplugged nastupa s gudačima za publiku koja sve hitove zna napamet i zdušno ih pjeva s Akijem, slažući ovaciju za ovacijom, aplauz za aplauzom, najvažnije odlike Valjka sjajno su došle do izražaja. Na maštovito projektiranoj pozornici nalik parkiću u centru grada, s klupicama, telefonskom govornicom, zidićima i živicom te uz perfektan razglas Husovo nagnuće ka melankoliji i nostalgiji bilo je poput vremeplova upravljenog ka sretnijim, jednostavnijim i mirnijim vremenima. Ne kažem da su ikada takva ovdje bila, ali Hus mi se godinama činio kao čovjek koji je prerano u životu, negdje malo nakon što je navršio tridesetu, počeo žaliti za idealima iz tinejdžerskih dana. Takav njegov diskurs u 80-ima mi je znao dignuti živac, no odavno više ne. Em je Hus dovoljno star da opravdano s nostalgijom gleda na vlastitu mladost, em sam i ja ostario, em nam se prohujala vremena čine normalnijima.

Nostalgija i melankolija - potvrđeno na sentimentalnom, gotovo dvo i pol satnom unplugged koncertu, krcatom hitovima iz svih faza karijere - moćno su pogonsko gorivo i za bend i za publiku koja tako vjerno prati Valjak jer se ljudi vole sjetiti kako im je nekoć bilo bolje nego danas, čak i ako nije. U takvoj prizmi zanimljivo je bilo iznova slušati Husove pjesme u kojima je ljubav glavni pokretač svega u (njegovom) životu. Gledajući ga, još i danas mladolikog, sa šeširićem u stilu Neila Younga, učinilo mi se kako se njegove pjesme odnose i na minule ljubavi i na sadašnju suprugu, kao da se iznova zaljubljuje u istu osobu. Ako je tako, onda je to lijepo jer pokazuje Husovu vjernost onome što smatra najvažnijim u životu, a u to spada i rock od kojeg Hus, zajedno s vječitim compadreom Akijem čija je scenska energija i danas nepresušna, nipošto ne želi odustati.

Bez trubača i narodnjaka

Nema kod njega farbanja kao kod Bregovića koji će s trubačima i narodnjacima tržiti i nakaradnu postavu Dugmeta. Hus je pošteniji pa mi je drago što je Valjak u Zagrebu na 40. obljetnici okupio više ljudi nego istim povodom Bregović s falš Dugmetom. Ako se nekoć i govorilo da je Dugme ovdje odigralo rolu Beatlesa, danas je izvjesno da je Valjak postao našom inačicom Stonesa, premda su usporedbe s Aerosmithom oduvijek bile preciznije. Niz Husovih pjesama ugodno je ostario, unplugged aranžmani su bili i ostali perfektni, a izvedbi se nema što prigovoriti jer Valjak čine neki od najboljih profesionalaca ovdašnjeg rocka. Stoga, sretan rođendan Valjku, uz napomenu da sam jednako uživao na nedavnom unplugged nastupu Psihomoda u Gavelli te da slične koncerte očekujem i od Hladnog piva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:33