ALEKSANDAR DRAGAŠ O NOVOM ALBUMU Acid-jazz mi je išao na jetra, ali St. Germain je nešto drugo

Ako mi je u glazbenom životu Zagreba druge polovine 90-ih nešto išlo na jetra, onda su to bili acid-jazz i “lagano, lagano” đir u Aquariusu. Bilo je u to doba mnogo većeg glazbenog smeća, no tipična zagrebačka snobovština s uzdizanjem na pijedestal nečega tako blijedog i kilavog mogla me više iživcirati nego estradizacija tamburice. Malo od toga je izdržalo sud vremena i ostalo vrijedno spomena. Posebice kad su posrijedi acid-jazz izvođači iz Velike Britanije, čiji su mediji smatrali da su u jazzu napokon vratili “rezanu lopticu” Amerikancima. Realno, nisu uzvratili ništa jer acid-jazz kao loše smućkani koktel soula, funka i disca s tek prstohvatom jazza pretežito je bio i ostao glazba za ljude koji bi htjeli slušati jazz, ali za to nemaju koncentracije.

No, ako mi je na toj acid-jazz sceni nešto zapelo za uho kao kvalitetno i podesno za sud vremena, onda je to bio francuski St. Germain, pravim imenom Ludovic Navarre. Činilo se da jako dobro poznaje povijest i razvoj jazz, soul, funk i dub glazbe pa ih kroz elektroniku nadograđuje i uvezuje. Šarmantan debi “Boulevard” (1995.) nije bio posve dorečen, ali antologijski “Tourist” (2000.) kvalitativno je bio u rangu “Hand On Torch” (1993.) Us3 i “Play” (1999.) Mobyja.

Potonji se može shvatiti i kao kalup za tek treći, eponimni album St. Germaina na kojem se Navarre sa suradnicima, nakon predugih petnaest godina stanke, poigrao malijskom glazbom. I kao što “Tourist” nije mogao doći iz Londona, tako je “St. Germain” - već u uvodnoj skladbi “Real Blues” susreću se sempl “You Caused My Heart To Weep” pokojnog titana bluesa Lightnin’ Hopkinsa, zapadna Afrika i Navarreov smisao za programiranje - mogao stići samo iz Pariza. Englezi za ovakve kombinacije - ma koliko tamošnji ugledni glazbenici poput Planta, Gabriela i Albarna ili magazina poput Uncuta i Moja globalno popularizirali malijsku glazbu - nemaju ni uho ni senzibilitet. Premda “St. Germain” zvuči drugačije od “Tourista”, posrijedi je sličan obrazac, samo što Navarre sa suradnicima sada koristi dio malijskog instrumentarija.

Usto, u pozadini ovog džezerski promišljenog elektro-oplesnjavanja nazire se i potraga za konekcijama afričke i američke blues glazbe, kojima se Navarre, tipično francuski, lucidno i bez srama klanja, a takav prosede Britancima je stran još otkako su Beatlesi i Stonesi razvalili Ameriku. Postoji samo jedna zamka za poklonike “Tourista” i “Boulevarda”. Premda i na tim albumima postoji repeticija ritmičkih obrazaca, malijska i dio afričke glazbe, pogotovo one tradicionalnije, počiva i na repeticiji vokalne “pitanje-odgovor” forme pa bi slušateljima nenaviklima na tako nešto “St. Germain” mogao biti manje zanimljiv. Na svoje bi mogli doći poklonici Tinariwena, klana Diabate, obitelji Toureovih, Bombina, Tamikresta i drugih zapadnoafričkih glazbenika, no najuputnije je da i jedni i drugi dođu 7. studenoga u Tvornicu kulture pa uživo provjere kako i kakve to glazbene svjetove spajaju Ludovic Navarre i njegovih petnaestak glazbenika.