Aleksandar Dragaš o posthumnom albumu Amy Winehouse: Skriveno blago pop lavice za kojom tugujem

ZAGREB - Najiščekivaniji album jeseni djelo je pokojnice Amy Winehouse koja će se barem 2011. godine uvrstiti u vrh top-liste pokojnika popularne glazbe koji izvrsno zarađuju i nakon svoje smrti. Neki od tih pop, rock i rap besmrtnika osnažili su svoj kult, a time i zaradu nakon smrti, poput Morrisona i Cobaina.

Neki su pokojni više od 30 godina, poput Elvisa, neki od njih napustili su nas relativno nedavno poput Michalea, a Kralju rocka i Kralju popa teško da će se u narednih nekoliko godina itko približiti po posthumnoj zaradi čak i kad neki od slavnih pokojnika, poput Hendrixa i Shakura, uspiju objaviti mnogo više albuma nakon smrti negoli za kratkih i eksplozivnih života.

Malo neobjavljenih

Čovjek bi rekao da Jimi i Tupac nisu uopće umrli, nego da dobro sakriveni od očiju javnosti i dalje marljivo snimaju. Koliko su pokojnici popularne kulture “vruća roba” čak iako su se odavno “ohladili”, dokazuje i kako je američka tvrtka Authentic Brands nakon kupovine “lika i imena” Boba Marleyja nedavno isto učinila i s Marilyn Monroe. Hm, možda bi već sad trebalo zaštititi ime i lik B.J. Štulića, ako sam isto propustio učiniti s imenom i likom J.B. Tita.

Amy ipak, za razliku od Tupca i Jimija, nije ostavila mnogo neobjavljenih pjesama sa sessiona za donedavno jedina dva albuma, prvijenac “Frank” (2003.) i antologijski “Back To Black” (2006.), a u posljednje dvije godine života snimila je tek dvije pjesme za planirani album kojeg nije dočekala te također ove jeseni objavljen duet s Tonyjem Bennettom na njegovom albumu “Duets II”, jazz standard “Body And Soul”.

Dakle, uz “Lioness: Hidden Treasures” - ako je vjerovati producentu Salaamu Remiju koji kaže da “ovo nije 2Pac situacija”, ali i ističe kako je sudbina nekih narednih izdanja u rukama Amyne obitelji - vjerojatno ćemo dočekati još koju neobjavljenu pjesmu na ponekoj kompilaciji i možda jedan ili dva live albuma. Ostavština Amy eventualno bi se mogla prepakiravati reizdanjima izvornih albuma i kompiliranjem pjesama, poput ostavštine Janis Joplin, ali ne i bitno nadograditi “neotkrivenim”, a time i “novim snimkama” i “novim albumima”.

Dvije skladbe za album

Izgleda kako je na “Lioness: Hidden Treasures” već okupljen “lavovski” dio neobjavljenih snimaka londonske “lavice”, teško da je ostalo još pjesama za jedan ili više ovako koncpiranih albuma s “neobjavljenim snimkama”, a takvu tezu - mada su u popularnoj glazbi uskrsnuća češća i čudotvornija nego u bilo kojoj religiji - osnažuje i set uvrštenih pjesama.

Da bi se uopće “složio” prvi i moguće jedini posthumni album s neobjavljenim studijskim snimkama Amy Winehouse, Remi je morao posegnuti za “originalnim” verzijama dobro poznatih pjesama “Tears Dry On Their Own” i “Wake Up Alone” s “Back To Black” pa za nešto drukčijom, demo-verzijom hita “Valerie”, koje zapravo ne donose ništa bitno novoga nego služe kao poveznica između ostatka materijala.

U nedostatku novijih autorskih pjesama za treći album kojeg je počela snimati, ali ga zbog prerane smrti nije imala vremena dovršiti, našlo se mjesta i za obrade bossa nova standarda “The Girl From Ipanema”, reggae klasika “Our Day Will Come”, 60’s girl-pop himne Shirellesa “Will You Still Love Me Tommorow”, “A Song For You” Leona Russella i spomenuti duet “Body And Soul”.

Navedene obrade doista su strasne, senzualne i sugestivne, no “The Girl From Ipanema” tek je još jedna, ni po čemu posebna inačica najvećeg bossa nova hita.

Od četiri autorske i nikada ranije objavljene pjesme, izvrsna, džezirana balada “Half Time” i nešto manje efektna “Best Friends, Right?” snimljene su prije 2004. godine. Jedine dvije skladbe zaista namijenjene trećem albumu na kojem je Amy Winehouse počela raditi su zgodan doo-wop “Between The Cheats” i efektan soul “Like Smoke” s rap umetkom Nasa.

Glas koji propada

Te dvije pjesme ipak otkrivaju da Amy nije radila na čitokrvnom jazz albumu kako se pretpostavljalo. Posthumni “Lioness: Hidden Treasures”, više kompilacija negoli novo autorsko djelo, prilično u skladu s njezina dva regularna studijska albuma, ali ne i u njihovu rangu, potvrđuje kako je Amy - čak i ako joj je glas, zbog načina života koji ju je odveo u preranu smrt, počeo propadati - bila velika, klasici i retro-stilizacijama sklona pjevačica za kojom valja tugovati. Baš kao i za Janis Joplin. Ne samo ovog prosinca, nego i u nadolazećim godinama.