Nisam glazbenik, ali jesam na ovaj ili onaj način dio domaće glazbene scene, aktivan već četrdeset godina, pa kad sam koncem siječnja Antunu Aleksi, upola mlađem od sebe, uručivao jednu od Rock & Off nagrada imao sam osjećaj da mu predajem štafetu. Nekako mi se učinilo da bitke, koje su nekoć bile moje, sada nastavlja Antun, odnosno IDEM. ujedno vlasnik ponajboljeg albuma 2024. godine, ali i najefektnijih rock izdanja unatrag petnaestak godina.
Uz to, IDEM je u vrlo kratkom roku za naše standarde osvojio publiku pa je samo šest mjeseci nakon debija “POYY” - jednog od najsimaptičnijih domaće scene u 21. stoljeću - koncem 2023. godine u dvije večeri napunio Močvaru i Vintage Industrial Bar. U međuvremenu su stigle Rock & Off nagrade i Porin za Najboljeg novog izvođača, a samo četiri mjeseca nakon objave albuma “CIAO” IDEM je rasprodao Tvornicu kulture (petak) i Boogaloo (subota). Taj uspjeh je tim veći što IDEM nije trap (folk) izvođač kakve klinci danas masovno puše bez obzira na često umobolno stupidne stihove te glazbeno pa i “reperski” često jadnu izvedbu u kojoj je auto tuning glavni “wow” efekt.
Uspjeh IDEM je tim veći što Antun, prvo sam uz matrice, a sada uz peteročlani bend nudi nešto sasvim drugačije, a to je, sudeći i po koncertu u Boogaloo, ekstatični i lako zapaljivi koktel pop punka, DIY hardcore punk estetike, indie-rocka i superljepljivih melodija koje ekstremno lako ulaze u uho, a teško ih je izbaciti iz istog, kao da ti je netko ubacio borovu smolu. Pišući o albumu “CIAO”, konstatirao sam da njegove nove pjesme “neodoljivo zovu na opetovana slušanja, a potencijalno su stvorene i za skakanje i zborno pjevanje masovnije publike. Baš kao što je lako naći poveznicu između Ramonesa i Beatlesa, nešto slično vrijedi i za IDEM jer Aleksa bez imalo napora stapa bučne gitare s perfektnim višeglasjem, rock’n’roll koji je u 60-ima bio pop muzika za klince, punk koji je znao biti i perfektnom pop glazbom”.
Upravo to se dogodilo u Boogaloo, a vjerojatno i večer ranije u Tvornici kulture. Osim što su Antun i njegovi prijatelji, dok većina naših izvođača stoji na pozornici poput “drvenih Marija”, na pozornici izuzetno pokretni, živahni i razbacani na sve strane, među publikom su letjele pivske čaše, jastuci i baloni koje je bend dobacio posjetiteljima, a povremeno i ljudi, kao da me netko vratio u hardcore punk koncerte 80-ih. Obuzela me euforija, a moj jedini problem je bio što nisam više kadar za “slemanje” ispred pozornice i bacanje drugih i sebe na pozornicu i s pozornice. Ovako sam sve to gledao i prikrajka, sretan što vidim da za moju dob klinci beskrajno uživaju u onome što Antun duhovito, a humor mu je ionako jaka karta, precizno naziva “bedroom indie DIY post pop punk smećem”. Najvažnije od svega, glazba IDEM je sve samo ne smeće jer Antun vrlo zabavno, pametno i vješto stapa melodije kakvih se ne bi posramili ni Dinosaur Jr. ili War On Drugs.
Ako sam, kad sam prvi put čuo “Dookie”, dva tjedna prije službene objave tog antologijskog pop-punk megaselera, imao osjeća da je jako lako povući nit između Green Daya preko The Clasha do The Beatlesa, tijekom koncerta u Boogaloou imao sam osjećaj da je jednako lako moguće povući nit između IDEM preko Green Day do Beach Boysa ili od Superchunka preko Teenage Fancluba do Big Stara, naravno ne doslovno jer Antunov glas je drugačiji, a i ima vrlo prepoznatljiv gard, glas i poetiku. Pjesme IDEM u srži su hitovi koji samo čekaju da ih prepoznaju radio postaje i ostali sredjestrujaški mediji.
Dodatno me fascinirao naboj njega i njegovog sastava pri čemu mi se čini da je tranzicija od one-man do šesteorčlanog benda izvedena bez većih problema. Zgodno je bilo kad je Antun sam uz matrice izveo tri pjesme, više prema tehcno-punku ili electro-clashu, no s uigranim pop-punk/indie-rock bendom to je ipak bitno viši nivo i druga razina energije, spremna za još veće pozornice festivala, a nadam se i Šalate ili Doma sportova, zašto ne i Arene, jer Tvornica i Boogaloo zajedno “donose” oko 3000 prodanih ulaznica.
Siguran sam i da će se o ovako ekstatičnim i nabrijanim koncertima kakav je bio ovaj IDEM u Boogaloou informacija širiti od usta do usta te da Antunova publika posljedično može samo rasti, tim više što njegove pjesme, premda ih baš i nema na radiju, publika zna naizust i zborno ih pjeva. Atmosfera je zaista bila raspojasana i vesela, a “kunst” je i u tome što je Antun, očito, pogodio sentiment svoje generacije, a to su mladi ljudi od cca 20 do cca 35 godina kakvi su, uz nekoliko sijedih ili oćelavjelih glava, dominirali u Boogaloou. Njegovi stihovi o noćnim izalzcima istodobno su pametni i luckasti pri čemu Antun izgleda kao neki IT “nerd” koji s ulica donosi zabavne i inteligentne priče, kao i one iz spavaćih soba u kojima neka cura nije htela s njim slušati punk ili one iz provoda iz kojih se doma vraća potištenijim nego kad je otišao van, tražeći bilo kakvo sredstvo - od glazbe do opijata - da se oraspoloži. Ne znam je li to neka genracijska priča kasne generacije Y i rane generacije Z, ali duh zajedništva i vibra koju ti mladi ljudi odašilju te energija koju međusobno izmjenjuju zaista je i meni bila razumljiva, opipljiva i draga, naročito kad mi je jedna Petra rekla da je odrastala uz moje novinske tekstove. Bio je to sjajan izlazak u Boogaloo.
Jedina razlika je u tome što sam barem nekoliko takvih “krugova” već odvozio tijekom protekle 44 koncertne sezone. Drago mi je da iza IDEM stoje indie diskografi Jeboton i Mudri brk jer u svemu tome osjećam i onu vibru kakvu sam osjećao u doba novog vala, kao mladi gledtaelj i slušatelj iz publike. A još više i onu vibru koju sam kao indie diskograf, menadžer i koncertni promoter potpomagao u Fiju Briju generaciji. Kad već to spominjem, kroz koncert mi se učinilo i da je IDEM na svoj način nastavljač onoga što su ranih 90-ih na ovdašnju glazbenu scenu donijeli Overflow, Hladno pivo i Pipsi malo prije njih Psihomodo i Let 3. Ne doslovno, dakako, nego metaforički te po odazivu publike i po energiji koja je vladala u Boogaloou. Ako Bog da, IDEM će ići do nekih sličnih vrhunaca popularnosti premda valja reći da je u doba objave drugog albuma Antun koju godinu stariji od članova navedenih bendova u doba njihovih drugih albuma, a padoše mi na pamet čak i rani Prljavci, rani Film pa i Termiti koji za postojanja nisu stigli ni do debija, a ipak i potonje pamtimo kao važne.
Dakle, sve ovo što se događa oko IDEM je sjajno i dobrodošlo pa doma otišao sretan i zadovoljan što je jedna generacija mladih ljudi našla svog "junaka" u beskrajno simpatičnom Antunu Aleksi. Znam da ono što na albumima nude IDEM i Baby Lasagna nije isto, ali jedno ipak jest, a to je taj neodoljivi pop moment u pjesmama koje mogu biti i pop i rock i punk i electronic. Ipak, u zraku visi i jedno važno pitanje na koje još ne znamo odgovor. Jesu li IDEM i Baby Lasagna, zašto ne i Ogenj koji je osvojio publiku na Dori, ma koliko različiti bili, prvi pupovi nekog novog domaćeg rock stabla ili posljednji izdanci starog rock debla nakon kojeg može rasti samo trap (folk) korov? Ne znam, ali IDEM (mi) je baš super kul i totalno zabavan, a pri tome i inteligentan i duhovit autor stihova koji pop melodije ispucava indie-rock gardom i pankerskom energijom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....