KONCERT U VINTAGEU

BRAZILSKA LAKOĆA JINXA Dvodnevni nastup pokazao je koliko je brzo protutnjalo pet godina od zadnjeg albuma Coca Mosquita i Yaye

 Roberto Pavić
Jinxi su od samih početaka karijere njegovali nepokolebljiv i u suštini beskompromisan pristup: nikada se nisu gurali u prvi plan, što je danas rijetka i pomalo aristokratska vrlina

Nakon što su prošle godine brojnim koncertima proslavili dvadesetogodišnjicu postojanja, grupa Jinx se dvostrukim “božićnim” koncertnim pakovanjem u Vintageu (25. i 26. 12.) vraća u drukčijoj ulozi: ovim koncertima Jinx su si uzeli “time out” od, očito, napornog rada na novom, sedmom studijskom albumu.

Jinxima nije bilo teško izabrati trenutno najatraktivniju zagrebačku koncertnu adresu - klub Vintage - što se čak i simbolički poklapa jer su Jinxi po svemu “vintage”. Jinxi su u Vintageu pokazali standardnu visoku sviračku uigranost, po običaju pomalo ležernu i neobaveznu, što je uvijek bio dio njihova neprolaznog šarma, no bend je već pet godina bez novog materijala, što je pomalo i karijerni problem: brzo je i prebrzo protutnjalo tih pet godina od zadnjeg albuma “Diksilend” (2010.) i sad su se našli u situaciji da gotovo moraju spašavati karijeru. Zanimljivo, pak, s godinama status im samo raste: njihove stare ploče sjajno se nose s vremenom i polako se ispostavlja da se rijetko koji bend u Hrvatskoj i u regiji može poput Jinxa podičiti tako besprijekornom diskografijom: “Second Hand” (1997.), “Pompei” (1999.), “Avantura počinje” (2001.), “Na zapadu” (2007.) i “Diksilend” (2010.).

Beskompromisni pristup

I to sve nije se dogodilo slučajno: Jinxi su od samih početaka karijere njegovali nepokolebljiv i u suštini beskompromisan pristup: nikada se nisu gurali u prvi plan, što je danas rijetka i pomalo aristokratska vrlina. Nisu trčali za brzim uspjehom, a bježali su od sumnjivih pomodnih trendova, instant rješenja i sirenskih mamaca slave, što ih je sačuvalo i kao bend i kao umjetnike. Tiraži albuma prebacivali su cifru od deset tisuća primjeraka, što im je bilo dovoljno da ih održi na životu, no važnije je da su stvorili probranu publiku koja ih voli i sluša, i to među različitim generacijama, što se vidjelo i u Vintageu.

Retro kao vrlina

A sve oko Jinxa je oduvijek bilo ukrašeno zarazno dobrim ukusom, finoćom, nekom domaćom elegancijom i pokojom prihvatljivom crtom introvertiranosti. Etiketa “retro” u njihovu slučaju bila je samo vrlina: malo tko je poput njih znao tako tankoćutno isprepletati fraze soula i funka, bossa nove i easy listeninga, sheme klasičnog rocka s duhovima psihodelije, a negdje daleko u njihovim pjesmama tinjao je eskapizam i elegancija naše zabavne glazbe iz pedesetih. Mnogo je strasti i umijeća uloženo da bi se sve te ponekad i oprečne utjecaje pažljivo uglačalo i pretočilo u vlastiti prepoznatljivi stil. Jedinstveni autorski talent Coce Mosquita i izvanredne pjevačke sposobnosti Yaye Ivaniš bili su temelj ovog jedinstvenog pop-amalgama. Coco je odrastao na uobičajenoj generacijskoj muzičkoj lektiri koja je uključivala i klasike rocka i alternativu i hard core punk, ali talent ga je odveo u drugom smjeru, Yaya je pak oduvijek bila najupečatljivija osobnost među ženskim pop-svijetom i njena odluka da se isključi iz svijeta estrade i ne gradi neku samostalnu karijeru izvan Jinxa dugoročno se pokazala promišljenom umjetničkom odlukom.

Coco očito piše teško, ali iza njega stoji jedinstven melodijski talent, kompleksan muzički ukus i enciklopedijski pregled žanrova i stilova. On je jednom negdje rekao kako se ne može istovremeno biti fan i kubanske i brazilske muzike i da je njegov izbor uvijek, metaforički rečeno, brazilski, i to je možda prava šifra Jinxa. Jer “brazilska” je bila lakoća kojom su Jinx započinjali svoje songove, “brazilski” su njihovi melankolični premazi i pokoja kapljica poezije u njihovim pjesmama, uvijek ukusno i uredno aranžirane i upakirane, tako bliske i tako daleke, i zagrebačke i mediteranske, relaksirane i rokerske, zabavne u svojoj zasebnoj otmjenoj klasi.

Korak do evergreena

I u Vintageu su publiku opet lako osvojili osebujnim fikcijskim sličicama i fragmentima, pomalo sinemaskopskim, pomalo melodramatskim snovitim, lakim, izmaštanim i poletnim. Jinxi i dalje lako briljiraju i u brzim plesnim pjesmama i oduljenim melankoličnima “laganicama”, i već se skupio popriličan broj njihovih pjesama koje kandidiraju za status evergreena: “Smijem se”, “Sanjam”, “Koliko suza za malo sna”, “Ljeto”, “Avantura počinje”, “Tamo gdje je sve po mom”, “Smijem se”, “By By Baby by”…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:20