AUTOBIOGRAFIJA BRUCEA DICKINSONA

'ČEMU SLUŽI OVAJ GUMB' Ludi životni let pjevača Iron Maidena i ikone heavy metala

Bruce Dickinson
 Duje Klarić / HANZA MEDIA
 

U autobiografiji “Čemu služi ovaj gumb?” (izdanje Rockmark) pjevač Iron Maidena i ikona heavy metala Bruce Dickinson zapisao je kako mu je u jednoj fazi karijere, konkretno u vrijeme solo albuma “Skunkworks” (1996), trebala “slobodnomisleća publika, a ne konzervativni geto metalaca”.

S takvom konstatacijom o “plemenu” teškometalne publike malo tko bi izvukao živu glavu, no Dickinsonu može proći čak i to, kao što mu je prošlo i to da početkom 80-ih u Iron Maidenu zamijeni pjevača Paula Di’Anna, a onda ranih 90-ih napusti bend s kojim se etablirao nakon tri albuma s grupom Samson kasnih 70-ih. Unatoč takvoj, neočekivanoj i donekle hrabroj konstataciji o teškometalcima na konto kojih je stekao bogatstvo, Dickinson u autobiografiji ne skriva da nikada nije razumio punk.

Izdržljivi žanr

Dapače, prezirao ga je i čudio se zašto se mediji osvrću na taj pokret, a ne na Iron Maiden i “Novi val britanskog heavy metala” koji su u slično vrijeme predvodili. Zauzvrat, Iron Maiden su postali jedan od najuspješnijih heavy metal bendova i nakladama nadmašili većinu punk bendova. Neosporno, heavy metal se pokazao vrlo izdržljivim žanrom rocka, o čemu možete štošta naučiti iz povijesti teškog metala “Urlik zvijeri” Iana Christea, no ipak nije zadobio takvu kulturološku formu pa i snagu prevrata kao punk, o čemu pak možete štošta naučiti iz briljantne knjige “Engleski snovi” Johna Savagea. Obje su prevedene i objavljene i u nas. E sad, kad bi popularnost bila jedino mjerilo nečije kvalitete, onda bi heavy metal bio najvažniji žanr popularne glazbe, a ne često osporavan, ponekad i opravdano ismijavan, a Iron Maiden najcjenjeniji bend na svijetu. Ipak, znamo da tome nije tako pa unatoč popularnosti Iron Maidena, za koju je uvelike zaslužan baš Dickinson, nije teško navesti barem desetak kvalitetnijih bendova heavy metala i hard rocka. Primjerice, Black Sabbath, Blue Oyster Cult, Led Zeppelin, Deep Purple, AC/DC, Motorhead, Metallica, Slayer, Guns N’ Roses, Pantera, dok je s druge strane neosporan utjecaj Iron Maidena na niz kasnijih bendova heavy metala pa i na neke od spomenutih.

Analogno tome, još ćete me teže uvjeriti da je Dickinson važniji od Boba Dylana, Brucea Springsteena, Keitha Richardsa, Erica Claptona ili Neila Younga s čijim autobiografijama njegova “Čemu služi ovaj gumb?” dijeli pokoju sličnost, a naročito s Youngovom “San jednog hipija”.

Naime, Dickinson, baš poput Younga, u svojoj se autobiografiji ne bavi samo glazbom nego i svojim hobijima, od kojih su mu neki postali poput dodatnog posla.

Vrsni pilot

Vjerojatno ste znali da je vrsni pilot koji često pilotira jumbo-jetovima, uključivši i s bendovskim Boeingom 757 nazvanim “Ed Force One”, čiji rep krasi slika maskote Iron Maidena, čudovišta zvanog Eddie. Uz to, hiperaktivni Bruce vješt je mačevalac, a postigao je i priličan uspjeh s pivom Trooper, koji je osmislio on i pivovara Robinson, kao ekstenzija brenda Iron Maidena, a kojoj je postao najprodavaniji artikl. Snimao je i dokumentarce, vodio i uređivao vrlo dobre autorske glazbene emisije na radiju BBC 6, pisao knjige i scenarije za filmove, držao motivacijske govore biznismenima, a navodno priprema i franšizu pubova po aerodromima. Bogu hvala, pobijedio je i rak grla koji je dobio preko HPV virusa, a ne od cigareta jer nikada nije pušio, osim nešto džointova na početku karijere. Klonio se teških droga kao vrag tamjana, a glavni porok mu je bilo i ostalo pivo. Krajnje umjeren tip za teškometalca, unatoč rollercoasteru od života koji i danas živi kao frontmen Iron Maidena, jednog od rijetkih sastava koji je uspješno preživio smjenu prvog pjevača i tako dugo opstao na zahtjevnim solažama, brzom ritmu, pop melodijama, Bruceovim glasnicama, spandeksicama te klinačkim motivima horrora, SF-a, “magije i mača”.

Koncert u Zagrebu

O suprugama, razvodima, (groupie) djevojkama i djeci nije želio pisati, no unatoč simpatičnosti karaktera, a i dozi respekta spram svega što je postigao, Dickinson je kao pisac, čak i o vlastitim hobijima, daleko manje zanimljiv od Younga pa i od Lemmyja čija duhovita “White Line Fever” treba kroz nekih pola godine biti objavljena u nas. O širini misli i stilu pisanja Springsteena ili Dylana može samo sanjati, pa je mjestimice o svom pilotiranju “zabluzio” do mjere da se čitatelj počne dosađivati poput kapetana kad mu avion leti na autopilotu. Nije previše nadahnuća pokazao ni u (sociološkom) oslikavanju Engleske 60-ih i miljea iz kojeg je potekao, a što je kod Claptona i Richardsa forte njihovih autobiografija, ali je zato imao muda ući u ratno Sarajevo i održati koncert.

Dickinson, definitivno, nije nečitak, nezanimljiv i nimalo bedast pa je “Čemu služi ovaj gumb?” interesantniji od njegovih solističkih albuma ili pokušaja Iron Maidena da održe karijeru bez njega, a bogovima teškog metala mogu zahvaliti što ih publika vjerno i u velikom broju slijedi i danas pa će zagrebačka Arena i 24. srpnja biti krcata i starim i mladim poklonicima tog benda koji i danas pošteno radi svoj posao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:27