Kad je 2004. došao u Pulu u triju s Patom Methenyjem i Antoniom Sanchezom, Christian McBride još nije nosio laskavu titulu najboljeg svjetskog basista. Danas, osam godina poslije, ovog vrsnog glazbenika po širini djelovanja uspoređuju s Charlesom Mingusom i Daveom Hollandom, jer on podjednako vodi i komorne i velike sastave, komponira, predaje i još je ravnatelj Jazz muzeja u Harlemu.
Mlada pratnja
McBride je u Rovinj doveo “mladu pratnju”, dvadesetjednogodišnjeg pijanista Christiana Sandsa i tek nešto starijeg bubnjara Ulyssesa Owensa. Već je Monkov “I Mean you” na početku koncerta pokazao da je mladi pijanist otkriće. Doduše, dečko jest snimio tri samostalna albuma i svirao u sad već čuvenom duetu s Oscarom Petersonom... Tehnički besprijekoran, stilski otvoren i raznolik, sasvim je ravnopravno izmjenjivao dionice s McBrideom, koji mu je ostavljao silno puno prostora. A ovaj je svoj bas svirao zavidnom lakoćom i u izmjenama brzih postbop dionica, kad se prašilo svom snagom i kad se tražio mekši pristup u suptilnijim trenucima.
Blues u prvom planu
Golsonov “Killer Joe”, Talylorov “Easy Walker”, Ellingtonov “Cherokee”, Milt Jacsonov “Bluesology” te McBrideov “Getting to it” odredili su ton koncerta, u kojem je blues izbijao u prvi plan, usprkos žestokim sviračkim izmjenama dionica, pa i poigravanjima kad bi uz također sjajnog bubnjara i klavir i bas postali tek neke neobične udaraljke. McBride je znao uzeti i gudalo i tada bi se nekim čudom taj nezgrapni bas iz kojega je frcao plamteći, ludi ritam pretvarao u nježno violončelo blagih i divnih melodija, a njegov trio pretvorio gotovo u klasični komorni sastav. Odličan prvi koncert nove sezone jazza u Rovinju, veličanstvenog trija koji je pokazao zavidnu raznolikost i muzikalnost i iznad svega silno dobro raspoloženje koje se prenijelo na oduševljenu publiku u hotelu Eden.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....